feel me

gledam u betonski zid
to je vrhunac opsega mog opusa, mog bola
godine prolaze dok gubim vid
ne prepoznajem sumrak niti opijum idola

slažem tišinu i njene nijanse
bodreći nemire pred kojima nijemim
nemamo svi iste boje duha niti šanse
vlastite ostatke ću u pjesmama da spremim

živjeti u ćeliji i pisati o slobodi
koja se kurva sa idealom sreće
izolovanom umu ta laž godi
on sanja zastave koje nikada ponijeti neće

zid glođem očima, ranjavam ga... on šuti
zid rušima u mislima, mrvim ga... on šuti
zid prezirem jer me guši, ko će me čuti
dok smrt me sluti

Babilon; skeleti
sam um preleti
u pejzaže biblijske i iskon
u proklestvo, samolublje i izgon

među kardinale i proroke, trnje i lovor
među prva slova, pismo i govor
tragom imperija, carstva u srcu republika
u civilizaciju i masu sleđenu od tupih usklika..
 

vrelina

dobro ti veče
tišino i pravdo.. u gluho doba se budiš
dobro ti veče
besmrtna nado.. bićeš uz mene dok ne poludiš

dobro ti veče
pustinjo i sjajni mjeseče.. iznad vlasi moje kose
dobro ti veče
praznino koja me svaki dan peče.. užarena kapljico rose

dobro ti veče
planino i bijeli sniježe.. ledom je okovan tvoj plašt
dobro ti veče
pahuljo koja ne moje grudi sliježe.. ostala mi je čast

dobro ti veče
pisče koliko sam samo listova prstima prevrno
dobro ti veče
plašljivi ume.. neuhvatljiva srno

dobro ti veče
pokojni.. budućnost je teret koju siluje laž
dobro ti veče
dostojni.. zlu i pohlepi danas je novorođeni paž

dobro ti veče
suludi čovječe.. nestaješ poput buktinje koja isijava vrelinu i moć
dobro ti veče
buktinjo.. od tebe ostat će samo mrak i noć

..

dok trajem..

trenuci i riječi..iluzije, masakrirane laži
lete između ljudi koji kriju krvave ruke
malo utjehe i malo draži
to prolazi
jer ne čujemo sebe od buke.. bježeći od "muke"

stanja.. iskovana na žaru volje
u sekundama, godinama, vijekovima
uskogrudost i nadanje da sutra donosi bolje
a kad sutra poklopi mrak.. skloni smo lijekovima

osjećaji klize, bježe iz omče pisaće mašine
gušeći patetikom ljude od gline
još samo izlizana slova tvore naslove i značenja
u vremenu u kojem su duše željne svlačenja

pred divom - vremenom - dobro i zlo su imena
kao san i java i njihova smjena
sumrak nad istinom i sunovrat bez izmjena
ti i ja smo divljač, nešto poput plijena


kazaljka briše prašinu sa mojih cipela
gledam u prazninu koju je izgrizlo vrijeme
nadahnuće, to je u meni samoća isplela
dok sam se logiku razbijao od stjene

ja sam mrtav.. ja sam mrtav
a ovo je vječnost i moj glas odzvanja
ko nakićenih zvijezda skup iako su ugasle
a opet sijaju, da na trenutak tamu svjetlom ukrase

little piece of heaven..

pusta obećanja
vise na isušenim granama
sijeda mladost
obavijena lažima, obilježena ranama
sirotinja
prazni tanjuri i tupi pogledi
prepušteni poeziji
i bolnoj gladi - tužnoj pobjedi
sirotinja
idealni nositelji
ispisanih ali nenađenih vrelina
pokopat će ih poražene
u sjeni oblaka i studeni planina
nemoć i samoća
pojedinci među masama pojedinaca drugih
mržnja, jed i slijepoća
samo su rasli tokom godina dugih
imena i prezimena
zar je u tome ikakav značaj
preživi robuj i plaćaj
robovi....
sve sami robovi
robovi...
zar vam nisu granice
nebeski svodovi
robovi..
bez ponosa, bez lanaca, bez ličnosti....

Michael Jackson ft 2Pac - Don't Care About Us

slijepci..

gladan sam osmjeha
kad otvorim oči u hladnom stanu
gladan sam topline
gladan sam optimizma i vedrine
gladan sam života ispod tmine

gladan sam postelje svoje žene
i mirisa naše djece
gladan sam svog uništenog brata
barem djelića njegove sjene
gladan sam Božije istine
pod ovom nebom lažnog morala
gladan sam trijumfa nad tamom
i tračak svjetla koje je za moje oči
majka krala

gladan sam .. gladan do kostiju
pretvorio bih se u prah, u vječnost u hostiju
gladan sam pravih riječi
u ovom izlizanom monumentu slave - bez kruna
i ko će moju glad da spriječi
ne mogu mitovi "do zvijezda preko trnja"..

trnje su zvijezdani svodovi
ja gazim žar koji gladuje sa dušom mojom
za pjesmom mojom, za tjelom mojim
istim žarom ne hodam
njime pjesme pojim...

mitologija i naravi

glineneni čovječe
ne mora tvom duhu zemlja postelja biti
kad je već tjelo kvarljive ćudi
među glinene laži
smisao ne možeš skriti
ponsan stub nebeskog svoda budi

miris cvijeće za tebe je bezdan
jer zarobljen stražariš plašeći se sutra
pričama bez kraja odavno si predan
ne mjenjaju se horizonti tvog sivog jutra

počinješ od prapočetka
tragom gomile bez misaonog kadra
počinješ od krvi koja se ne prolijeva bez metka
ne znaš 'ko je Temida, ali si zakon i pravda

dalje sam, nego mi je um šaputao
skriven između prhkih oblaka svijesti
možda i zaslužujem; dvije decenije sam lutao
prizivajući Ja i dan kad ću Ga sresti..

nakon tog blještavila
i sunce mi se čini ko da je mrakom presvučeno
logika, nauk i kriva pravila
sve je zgaženo i na moje oči s trona svučeno

... u mrak
u današnjost koja unazad korača
u razrušeni dom gdje vlada gordost jača

u tijelo u ćeliju u naučni okvir
u moral bez svrhe
u svaku predstavu i poriv..

glineneni čovječe
ne mora tvom duhu zemlja postelja biti
kad je već tjelo kvarljive ćudi
među glinene laži
smisao ne možeš skriti
ponsan stub nebeskog svoda budi
 

čuda

svakim narednim danom
koji vrijeme u sjećanja zamota
šetam obalom slanom
koju skvašiše suze željne života

neoni, bjeli prah i zanos
odjekuju Civilizacijom koja se sebično kulturom ponosi
mrak, krvava trupla i nejasni haos
od spasa daleko čovjek neshvatljivo doživljava i podnosi

kafa na kafu, cigara i savršena laž
bajka o savršenom životu koju ispisa ego
stvarnost je bol koja hladno progoni draž
u koju je čovjek nesvjesno zatvorenih očiju l'ego

opustošeni Olimp i grčka logika
i psihoanaliza današnjice u društvu bez oblika
kad su ljudi bili dostojni istine sa Sinajskog brda
ljudi vole laž i svoja nedjela huda..
ljudi ne vole čuda..

sloboda..

razbuktali okean nijeme obale pjeni
dok tražim njen odraz u svojoj sjeni
i miris ruža i pustinjskom vjetru
djeliće mog mira na ovom svijetu

gledam u pješčane dine sa visokih planina
sebe zanesenog kao od vina
prosuti nemir prijeti novom izlasku sunca
prijeti mom srcu koje za svjelto kuca

misli.. proizvod apstraktnog rata
predvorja su tajni od kojih me panika hvata
orkestri slutnje, uz koje koračam pod nebom
prate me dok lomim idole
prelivene srebrom i krvavim hljebom

i dalje
siromahu udjeljuju ideale umjesto sna
glad ima prestrašne ralje
koje stisnute nose komade neželjenog dna

zamagle se vidici bez obzira na oštrinu vida
kad gladan čovjek ruku pruži
vrijeme bezdušno živote iz tla kida
umjesto pitanja smrt nad nama kruži..

Razbolje se sultan Sulejman

Volim..

".. Suviše sjedimo po sobama.. Uostalom suviše i pijemo po sobama.. I spavamo suviše po sobama. Postajemo djelovi nameštaja  Kamene kuće su nam slomile kičmu, mi smo postali namještaj koji se kreće: otomani, toaletni stolovi, kase, stanarski ugovori, korzeti.. Gle šta je ostalo od nas! Koliko znam samo su stari Grci imali bogove pića i uživanja. Mi umjesto toga imamo Freuda, komplekse manje vrijednosti i psihoanalizu - strah od prevelikih riječi u ljubavi i od suviše velikih riječi u politici. Žalosno pokoljenje..
Falsifikatori.. živimo u doba falsifikatora u doba konzervi..
Ne treba više da mislimo, sve je unaprijed smišljeno, unaprijed ižvakano, unaprijed doživljeno. Konzerve. Samo da otvoriš. Tri puta dnevno šalje se kući. Ničeg više što bi sam razvlačio, ostavljao da kisne, pekao na vatri pitanja, sumnje i čežnje.. Ne živimo lako, samo jeftino.
Tvornice oružja grade što hoće mir; koncentracione logore zato što vole istinu; pravičnost je plašt za svaku stranačku bjesomučnost; politički gangsteri su izbavitelji a sloboda je velika riječ svake pohlepe za moći. Lažan novac! Lažan duhovni novac! Laž propagande! Kuhinjski makjavelizam. Idealizam u rukam podzemlja (..)

Mi živimo u vremenu koje umire.. , ovaj grad podrhtava od života. Mi smo se otrgli od svega, imamo samo još svoja srca. Bio sam na jednom predjelu na Mjesecu i vratio sam se, i tu si ti, i život si ti. Ne pitaj ništa više. Ima tajne više u tvojoj kosi no u hiljadu pitanja. Tu pred nama je noć, nekoliko sati i jedna vječnost, dok jutro ne zatutnji kraj prozora. Da se ljudi vole u tome je sve; čudo i najrazumljivija stvar što postoji, to sam osjetio kad se noć rastapala u cvijetni džubun i vjetar mirisao na jagode, bez ljubavi čovjek je samo mrtvac na odsustvu, ništa drugo nego li nekoliko datuma i neko slučajno ime, može isto tako da umre

Mi nećemo umrieti ?

Ne mi nećemo. Samo vrijeme. Prokleto vrijeme. Ono umire. Mi živimo. Uvijek živimo.. Čas je život. Trenutak najbliži vječnosti. Tvoje oči svjetlucaju, zvjezdani prah kaplje kroz bezsrajnost.. zagonetka drhti među nama
Ti i Ja, poziv i odgovor, iz večeri iz sutona, iz ushićenja svih koji vole, procjeđen iz najdaljih žarkih krikova i zlatnom burom, beskrajni put od amebe do Rute i Estere i Jelene i Aspazije, do plavih Madona u kapelama na putuod gmizavaca i životinja do tebe u mene.."

..

nezadrživi valovi neznanja potopit će grobove
mojih predaka i svih istina, koje još vrele skovaše
ljudi skrojeni od laži koji iz samoljublja ne govore
vlastitu djecu bezobzirno potrovaše..

o onim velikim.. šteta
ruše njihove istine,a zore zbog istih još krvare
mržnja.. smeta
osim zagovornicima truleža koji potapaju traidiciju pokraj brvnare

kosmos
taj šareni privid beskraja, za koji nam dalekozor treba
od njega je veći samo još ponos
koji pokopavamo u kovčege od srebra..

bol, patnja i porazi
čovjeku to za rukom polazi
zakletvu i nebo
ljudski rod na svoj način pogazi..

estetika uginuća

nisam čitav pred ruljom koja hara
ostacima svjetova, neznanim tišini
klonove iz bajki neokultura stvara
pred oltarima čovječanstvo klanja se mašini

ideologije tvore scenske rezone
i pregršt izbora svedenih na jedan
raspeća i himne u podsvijesti mrtvih zvone
njima je  valjda i zlatni gral predan

okovana okolina po okolicid slobodu prebire
odiše zrak uz uz ritmove vještačke muzike
natapa sumnja svrhu i nemire
individualci sa nijemih statua kloniraju uzvike

nihilizam.. koraci ispred svijesti bez savjesti
tama pokušava svjetlost tminom zavesti
Niče nije uspio čovjeka na konpacd navesti

sat u tami otkucava; pred njim sve zamire
a dejstvo mog uma
.. se iskrada iz sebstva pa u slovima na papir navire !

paučine

kradljivci divljih konja i cigareta
žvaćući osušeni duhan, gubili su korak po korak
potomci noćnih mora, nespremni goniči silueta
gutali su nesnosnog života zadah gorak..

proganjajući divljač probudiše u sebi divlje duhove
gađajući pogledima mjesta na koja im srce ne može kročit
prokletnici, njuškama su trzali na rajske vrhove
pokušavajući protutnjati okeanom, a dušu u njemu ne umočit

lažni ideolozi na kapijama razvrata đavola su Bogom zazivali
crvi među divovima vrijeme i materiju su sopstvenim idolima nazivali
klanjali se vremenu, zazirućdi pred starošću
ja sam se prestar rodio
i nikad nisam mladost shvatio
niti sam se starosti u starosti oslodio

padaju svi do jednog.. odumiru kao i ovi na drugoj strani..
drugi umiru gladni - od gladi
prvi umiru iako im se duša nakazama hrani
ali pod zemlju će, u njena raskošna njedra
ponijeti predsave o vječnosti ili kraju
i neće se moći radovati životu pred jutra vedra..

ne radi se o vječnom blagostanju ili paklu
previše je jedndostavna bol
ljudi su do boli doprli prilikom rođenja
tajnoviti su putevi Božiji
a život je samo epizoda snoviđenja...

Birdy - Wings...

...

Bože..
morat ću čitat ovo, možda i na drugoj strani
od toga ne bježim
sa ljudima ne pričam o Tebi, boli me.. suštinom ne nahrani
o Tebi razmišljam dok maštam, plačem u nemirima svježim


tražim te..
od prve moje samospoznaje
i da je moj cijeli svijet, bez Tebe
sav smisao izostaje..
čak ni praznina ne preostaje..

strasti i idoli, ko bijesni valovi morski
gutaju i sole ostatke dječih dvoraca na plaži
pohlepa i razvrat ko gladni vukovi gorski
trgaju vlastito meso u vlastitoj laži..

pogani, jedući bez straha pogan
jedu sirotinju uz plemenit slogan
pjena sa njihovih usta zvijezde na nebu gasi
sramota me što vidim i čujem, ko će da nas spasi

ja .. 
ja pripadam tebi
mogu mi kožu oderat i nokte kidat
milovat me slašću i moje koprene poskidat
  

A vi osramotiste siromaha

bio je je čovjek koji mirisa na pravdu
satkan od tišine ispletene u strahu  
bio je san, u sebi nosio je nadu
ostatke zlatne generacije izgubljene u prahu

pogled nije odvajao od neba
trežeći Iskru koju ono krije, Onu što se u samoći sluti
natovaren križom koji rijetkima treba
shvatao je da raste ukoliko šuti

sve mu se činilo da je oko njega
vještačka kreacija bez istine i bez reda
nemiri i sumnja, ta bespovratna sprega
više nije htio da sluša, nije htio ni da gleda -

- životne odluke pojedince i  priče 
što na horore iz klete mašte liče
njegovo biće, opusi, vodilja i sram
nadanuli su duši i njen sjajni plam

on je bio i prestao da bude
on je bio, dok nisu počeli sa sude
neljudi ljudima
kuneći se čudima

on je bio
on je bio, što znači da je istina
i šuti i dalje noseći istine
za koje mora u samoći da se izvine

Živio je noseći neisprljano ruho
slijep i gluh bijaše u doba slijepo u doba gluho..

Poslanica Jakovljeva - 1. glava

"Budite pak tvorci riječi, a ne samo slušači, varajući sami sebe. Jer ako ko sluša riječ a ne tvori, on je kao čovjek koji gleda lice tijela svojega u ogledalu"

Rise..

duše..

iza ovog trena
i mojih očnih mrena
i pogleda u kojem se čula gase
iza zidova i tkiva
ideja, laži i sedativa
plamti iskon, plamti istina i moj naklon
padam ti Gospode, tražeći u samoći zaklon
čula i razum su visoko, upregli su civilizaciju
ali ne mogu se mjeriti sa Iskrom vječnosti
koja prevazilazi vrijeme, pojmove, konture i vibraciju

tajne niti, satkane niz ljudsko - vantjelesno
zažive, kad čovjek svjesno pronikne u nesvjesno
nježnost i sloboda njegova srca su dom
a rasokšni duh je prevazišao neizvjesnosti slom
jača, grmi i plete
čitajući istine između bora i vremena
između stvarnosti u kojoj su ljudi siluete..

..

luđačke košulje i vizije bez utega

još me kuju i kovat će dok trajem
svakli čelični nakovanj osjećam na koži
ali neću prestat da cijelog sebe dajem
razbuktalom ognju koji se ljudskom rukom loži

moje kosti, siluetu i tkivo
u grudima srce živo
naprosto spalite
ali da budem nosilac porvršnog - to batalite

drugačiji na život gledaju drugačije
možda je u pitanju istančanost duše koja po trnju gazi
put ka visokim planinama nije zadovoljstvo svačije
već samo onog koji na spregu s Bogom pazi 

svijet je iza zjenica u očima
u rumenom plamenu duše koja sija
svijet je u srcu pjesnika koji nad sobom bije noćima
kako bi izbjegao sitničavost koja među ljudima klija

trenutna energija u ljudima ne valja
svijet je iluzija, materija je prevara..
čista duša, o njoj riječi ne vrijedi trošiti
počdivat će u blatu, među mrtve će je položiti

horde i mase gmazova koji tvrde da su insani i ljudi
pa vi niste ni sjene čvrstih stubova čovečanstva
vi ste samo zakićeni čemerom razvratnici ludi..

...

leteći holanđanin

užasi uvijek na dnu duše čame
nisu moja predstava i volja
pitanja bez kraja ko da dopiru iz tame
natpaju moje maštu i snena rosna polja

ne vidi ih niko, ne pozna njihov trag
zapitam se često šalju li čovjeku Bog ili vrag
sunce izlazi i zalazi, trudim se prilagoditi svoj hod
jesu li opusi u mojoj glavi, samo pređenih koraka plod

kako starim, svjetlo dana mi ne paše ko prije
samo jasnije obasja drevnu pustoš oko mene
jer samo sunce, dušu ne može da grije
ono zaslijepi ljude, budeći usnule sjene

svi umiremo tiho, pomalo
mnogima je to teret, pojedinim dar
dani iza nas samo su lišće opalo
koje među sjećanjima gore kao žar

vrijeme otkida meso, otkida suze od očiju
sebično kida naše životne niti
zato želim mir i spoznaju, od razuma visočiju
kako bih se mogao kraj njenih korijena sviti
i bol i radost skriti..

ćudi

daleko.. iza morskih bezdana
gdje nema živih robova
postoji zemlja zvjedzdana
titani.. u sjeni stražare ko psi
i nema bijednih prilika
koje tvore ljudi zli

daleko.. na rubu mašte pjesnika
postoji utopija bez slika i jezika

mjesto skriveno od sjena
skrivenije od tajni, bez sukoba dilema

pusto..
pusto je uspinjanje na visine
koje se skrivaju iza oblaka
tužne vizije istine, iza tmine
koje prekriva iluzija opaka

mandati koji ne ističu
porazi koje ožiljci izviču
i opet buđenje
dok čekaš omču i svoje suđenje

ljeta i jeseni..
traješ gubeći korak
shvatajući da svaki naredni biće gorak
gubeći se u rukopisima smisla i besmisla
kao da je svaka bit tvog bića pred prazninom pokisla

mašta nije ko nekad
gubiš se, tražeći svog svemira početak
nema prevoda za ono što osjećaš
ti si proizvod svemira
u zvijezdama svoj duh ogledaš

u suprotnom si prah..
u suprotnom si nastavak tragedije, hegemon, sjeverni pol
kako onda karakterišeš radost i razumjevaš bol

Čovječe !

zanosi te vjetra šapat
i konja divljih tapat
i beskrajni snovi i noćne more
i cvijeće mudrosti što rađa visoko gore

a ti si mali..

falsifikati kroz generacije

kaljav je zeman...
zlatno tele pase u džamijiama, crkvama i sinagogama
je li rođen slobodan čovjek, potpuno spreman
za pobjedu nad sjenama i babarogama

u mašti.. jasno te vidim
počinje li zaista sve u vlastitom sebstvu
pred tobom i sebe i čovječanstva se stidim

čovjek ne poznaje granice u razvratu i zvjerstvu

pouke i naslijeđe koje daruješ
dimenzije i vrijeme kroz koje idejom caruješ
tjeraju me da odbacim i izbrišem ništavilo
koje se nad ljudima ko smisao egzistencije nadvilo

ostao si siromašni rob
odbijajući da kraljevi pred tobom kleče
sa vjerom u tvoju misiju položit će i mene u grob

položit će ove reodove koji za tvojom istinom ječe..

štala i gala

iza beskrajnih slika
koje kroz sjećanja i život lete
sjećam se svakog krika
čovjeka koji je uspio s uma razum da smete

u labirintu u kojem je projektor pogubio mape
naziru se mučeništvo i sivilo puno poroka
naziru se ljudi koji umjesto ruku imaju šape
i jedu jedni druge zbog neredovnih obroka

istančani umovi su zaspli kraj Petrna Pana
u bezvremenskom sužnju uz miris jorgovana
genijalni mistici
još sanjaju o isprici
naginju mitovima i lirici

nadživjeti život
razapeti između monumentalnih misli i okeana
uspavani preživjeti potop
i napisati himnu koja još nije otpjevana

...
ljudi, razigrana djeca salivena uzorku
nezasiti goniči krdam precjenjuju svoju ulogu

hridi crne.. trne

nedirnuti spokoj koji nosim
prekriva još plavetnilo i šapat
koračam po oblacima, stopalima bosim
tražeći Njega iz vakta u vakat

poznanici, sjećanja u svojim susretima nude
meni, koga je oblikova haos i košmar
poznanici u zanosu, bezidejnom se ništavilu čude
sabijenog ponosa hodali su uz rub oštar

u ponor su padali..
svi su jedan za drugim pali
nisu skončali, ali su stradali
imaju još vremena, ali su im satovi stali

nikad ne bi mi oprostili
da znaju što ja znam
al' bi mi poraze ugostili
samo ih je vlastitog poraza sram ...

Hans Zimmer - "Time" (Instrumental Core Remix)

sliski dani

ne trebam note..
iz misli, riječi se kote
pa gmižući po suhom
pišem u dosluhu sa sluhom

ne trebaju mi kompas ni jedra
svaka moja misao vedra
je svijet u svijetu
u kojem se rađaju slogovi u letu

istina je da volim
u praznoj sobi sjesti
i uz odsvirane epove
slova i vrijeme plesti

prepustit se imaginaciji
isploviti iz okvira i tijela
sakrit se od pogleda i podjela
koje su slične u svakoj naciji

već drobim oblake
čvrsto držeći za uzde svog krilatog konja
ne mogu pratiti korake
vlastitog roda suviše na površnost vonja

treba mi ova iluzija
ovaj dodir sa nestvarnim sobom
treba mi mir
koja me krijepi i skriva pred borbom

Epic North Music - Hailstone (2013) "Origin Of Iron"

zmajevi i ljudi

mač i vino
istaknuti su fino
kroz poglede junaka još od vijeka srednjega
kao da nijedan roman
bez obzira na pisca koji je skroman
ne može bez pohlepe ne može bez prepreka

i krhki nomadi
koji ne umiru od gladi
razmišljajući o pječšanim dinama
na tuđim vrlim visinama

i žedni postači
koje vrijeme tlači
dok djecu bosu poje
bez postelje svoje

i sirovi barbari
koje život nasamari
zakovani borama i greškama
ko nemanima bijesnim
truhnu pod zvijezdama tijesnim

i svi oni mogu stati u red ili dva
na listovima između debelih korica
bez obzira na boje njihovih modrica
svi su saputnici kraja
sve su to ljudi od mesa, prvoklasne hrane za zmaja..


“I do not care what comes after; I have seen the dragons on the wind of morning.” 
― Ursula K. Le Guin, The Farthest Shore

Pali ideali

odakle sam pao na ovo hladno tlo

daleko od biblijskog sjaja i Bududinog mira

odakle na ovom mjestu ovaj nespokoj i zlo

dok moja duša za otiscima Vječnosti

između strmih istina onu ispravnu bira

iznova i iznova noć zvijezde u tišini rađa

da li je od zvjezdane prašine mog srca građa

idejama ko svjetlošću radodznalost me gađa

kako mi koža stari duša mi je sve mlađa

ljudi u nedoumici i neznanju
tragaju za plodovima na suhom granju
tragaju za sladunjavim istinama i ugodnom boju
u pohlepi prisvajaju vreline za osobnost svoju

idealan tip
idealna godina, mjesec i dan
idealna ideja za već neprikosnoven strip
idealne tuđe noćne more koje su idealnim san

i zvijezde se opet rađaju
dok trava krvavi.. zapita li čovjek
da li je boli
ljudi ratove vode.. drsko se s nebomo svađaju
gazeći zelenu travu koja ih voli

Zack Hemsey - Redemption

dijeli..

ne boli me ništa jer mene nema
stoljećima spavam obavijen nježnošću vlastitog znoja
svaki nespokoj i nesanica teška
moji su dvori i istina moja
skrivena pod palim zastavama bez boja

ostaci pozlaćenih kruna, nisu za mene
nikome dobra nisu donijeli
pred njim duše ko' da zanijeme
noću moja misao zvijezde vreba
one su tek nagrada prava
papiru koji blještave niti treba

raskošni pečat osude
na mojoj duši istinom sija
preliva sve pehare i posude
iz kojih bi trebali piti i ti i ja
jer iz njih svijet pije

i tako tonem
u pjesak Sahare po kojem nisam učio hodati
daleko od uspaničenih krvopija tonem
nadajući se pješčanoj oluji
koja će moje misli bistrom nebu odati..

"U dobro vjeruje još samo malo onih koji ga čine"  - Aldous Huxley

The Counselor - Trailer music

Mir i ljudi

krvave bajonete
rasparčani kipovi koji nekad ledili su dah
beznadežni krici čovjeka koji pred krahom; sjećanjima prkos plete
dok se monumentalnost civilizacije slijeva u prah

kad se ruše istine
koliko ima istine u tome da ostaju djela
kad dostojanstvo i humanost uz zadnjeg do nas izgine
hoće li uspomene oživjet krv vrela

kad ideje zažive u ljudima
treba li ponizit ljude ili ideje; koje horizonte šire
kad prestane kucati srce u dječijim grudima
jel utjeha miso da će i naše kosti jednom da se smire

dijete golog cara uistinu prvo vidi
ono pogledom provaljuje u dušu
pa se pred ostacima tekovina
Tvorca vlastitog ruha postidi

Radioactive

Rekvijem

za šampione što truhnu
predaleko od sazviježđa i mrkih pogleda
koji ne nose simbole ni krunu
znajući da se veličina u duhu ogleda

bez isklesanih kipova od granita
počivaju u harmoniji kojoj predvodila je volja
njih nije dostojna nijedna strast mahnita
jer znali su da Vječnost skriva odlikovanja bolja

kročili su tamom i svijetlom
polahko korak po korak
lijegali s prvim mrakom budili, se u dosluhu s pijetlom
u osvit rane zore neobično gorak

težeći istini, težeći dobru
dobijali su ratove nadrastajući borbu
opus njihovog mira bio je magično sočan
a sami um sa sazvijeđžima skopčan

neiskrivljena manifestacija fanatične pokore
pripala je Tvorcu pred kojim se čula suštinski otvore
ravnoteža takvog duha ne podudara se s logikom
perfekciju su oštrili Perfektnim izvorom sa nadčulnim oblikom

igrokaz sa riječima iz pravopisa genija
nadograđen snagom iz srca najiskrenija
ali je floskula karaktera iz nesvakiađnjeg klana
itekako svjesna vlastitih mana

pa uz praksu nekrunisanih lidera
svaku svoju manu pokušava da istjera
onaj koji počiva odjednom na dva mjesta
ali dosadašnja metafizika toga nije svjesna

prazni postovi nevdidljivi u osnovi

petrolejom natapam i spaljujem svaku svoju boru
kad budu gorjele pred istinom nek pjevaju u horu
prosječan podanik na strast se prima
sklada sa smislom pitam se dal ima
po ivicama morala motaju se hijene
reprodukuju i plasiraju životinjske gene
u život pojedinca u život upropaštene mase
pred kojom u zanosu svjetla smisla se gase gase

"Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena,
kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja
na ono što će poslije doći."
zašto je toga nesvjestan skoro svaki od moje vrste
velikane svog doba ne mogu izbrojati na prste
kao živi se za tren, vječnost ne postoji
ja sam prema tome sjena koji se vječnosti ne boji ?!

shodno svome stavu
praznu dušu materijom hraniš
Boga se ne bojiš od vraga se ne braniš
i ono što izbija iz bitka sav  taj splet suštine
za tebe je projekcija slučajnosti koja nema ime
a prolaziš sigurno isijavajući kaos i nesklad
zanemaruješ korijene i istine što buktale su nekad
ko da memoare slušaš ka pričaju o Njemu
On je raskoš istine koja predvazilazi opus
ne može stati u knjigu u zgradu u simbol u lostus

Sve ima svoje doba i svaki
posao pod nebom svoje vrijeme
sve su to iste niti
koje Njegovom voljom nastaju, nestaju i streme
rastapaju milošću čelične sisteme
tvrim ti svojim načinom života
da vjerujem
i pored svake teške misli koja se mota
vjerujem
i pored ovog vremena koje bi dušu u katranu da smota
u tvoje ime se ordičem.. u Tebe vjerujem

Ljudi

ti si čovjek, žalosni treptaj oka i tren
nijemi odraz sjene prvim mrakom izoštren
ti si čovjek, meni si neznatan simbol prošlosti
biće puno očaja, trulih poriva i podlosti

ovaj svijet je pozornica
skovana za nadljude
kojima su bijedne sjenke
u mrkloj noći pred strahom uspjele da naude

trazaj života
smatraš vječnim dodirom mistične sudbine
zagrlio si sunce
pred kojim će tvoja vrsta da ugine
ispisuješ zakone
koji su greškom ispravniji od tuđih
od ljudi nema proroka zlobnih
nema pristaša luđih

juli 19

sve je nesnosna laž pred tupom prazninom
i ove iluzije što pocijepane vise sa stropa
nepreboljeni grijesi koje pravdaju vjerom i dinom
ti iskvareni ljudi, zatrepere u akšam pred zvukom topa

zlatne duše odavde su odmakle daleko
iznad žitnih polja, planina, plove u vječnost prijeko
ne trebaju im tuđa nagađanja, istine niti nadgrobne ploče
ne trebaju im ljudi koji su o svemu radi da svjedoče

blijedim tražeći spokoj
pogledom sijekući bezdan modar
ponekad ne osjećam radost ni tugu
dok sanjam o mjestu gdje je Gospodar

                 

Vjera gleda u samu sebe

pored čulnog haosa i plastike
ne može zasijati iskra iz kremena
sve kopije sanskrita i oblici svastike
težnje su ništavila iz zlog sjemena

atentatom protiv duha
svršen je plan i uzvišena prostota ruha
kontinente i jedinke potopilo je doba bez sluha
osim onih koji u sebstvu nose
ostatke sazviježđa i nepregažene rose

bujan opus beztjelesnog zanosa - je kruna
bez dužnosti pred kojima se slabći prostiru
ljudi - kratkovidni tragači utjehe između sutra i juče
zavirite u sebe, u svoja srca
kroz koja krv nevidljive niti života vuče

bez predstava o sjaju i slavi
bez obmana pred kojima se divljak davi
prenisko ste se strmoglavili i pali
nedshvatljiv je za vas raskošni svod
koji se nad vama plavi

prašina i baršun

prije svega, prije istine..
tamo iza onih šuma i gorke sjete
prije vlastitih dosjetki o Bogu
ostalo je zaleđeno dijete
koje pred tišinom prizivat ne mogu

isto je i poslije i prije
dok život meso čelikom kuje
čovjek će svoju tugu da pije
nadajući se da Svemir bezglasne čuje

spokoj, pred očima crvenim od očaja
ko bezizlaznu sudbinu biram
dok bol komadiće mog tjela osvaja
u iluziji, harfu na bijelim oblacima sviram

nebo..
visoko gore je puno više;
od razbacanih zvjezda, pahulja i kiše
od neizgovorenih riječi
 koje se u očima skriše

nirvana

pod rukom svio se život zapisan
u njemu je puno više nego ispred
tko zna u čemu je smisao napisan
zna i blijede sudbine izgled !

mrtvački grobovi i saksofoni
tablete za smirenje i zaboravljeni gramofoni

ljudi se zagađuju ko u bistra voda
nastojeći da svaki od njih po površini njenoj hoda

plišani medvjedi isčezli iz dječih odaja
djetinstvo nije svrha novog poretka
to je temelj iz kojeg raste pohlepa o prodaja
život se odavno ne živi, život se životom osvaja

ovo je napisano prije mene
vlastito iskustvo koje se razlijeva niz vene
ovo je napisano prije mene
držat će me kad mi tjelo svene
kad niz mene sliju se sjene

"Razmotrite svoje "ja"; razmislite o njegovoj prolaznosti; kako onda možete upasti u zabludu o njemu i gajiti oholost i sebičnost, znajući da one moraju skončati u neminovnoj patnji? Razmotrite svu supstanciju; nalazite li tu igdje postojano `ja´ ? Nisu li to samo nakupine koje će se prije ili kasnije opet rastaviti i raspršiti ? Nemojte se zbuniti univerzalnošću patnje, nego slijedite moje učenje, čak i nakon moje smrti, i oslobodit ćete se boli. Činite tako i doista ćete biti moji učenici. Učenici moji, učenja koja sam vam dao nikada ne bi trebala biti zaboravljena, ili zanemarena. Treba ih uvijek čuvati, uvijek ih treba poučavati, treba ih primjenjivati. Budete li slijedili ova učenja uvijek ćete biti sretni. Bit učenja je u svladavanju vašega vlastita uma. Čuvajte svoj um od pohlepe i održat ćete svoje ponašanje ispravnim, a um čistim i riječi ispravnima. Razmišljajući uvijek o prolaznosti vašega života, bit ćete u stanju oduprijeti se pohlepi i ljutnji, i bit ćete u stanju izbjeći sva zla."

teorije

jesi li ti
jesi li ti neko dovoljno lud, dovoljno jak
da protjeraš strah i zaključaš mrak
jesi li
jesi li probuđen perom tmurnih pjesnika
dok su te provlačili niz redove u sto jezika

jesi li ti
jesi li ti neko dovoljno naivan, dovoljno glup
da uprkos oštrom peru ostaneš slijep i tup
jesi li
jesi li pronađen između nepročitanih korica
jesi li ti nada koju su uljepšali tvorci grubih modrica

jesi li ti
spreman da nosiš istinu - zastavu propasti
noću i danju bez pitanja kome će se dopasti
jesi li
jesi li prinuđen da izabereš vlastiti izbor
bez mogućnosti i pitanja i istrčiš u izgon

 - stariim hiljadama godina
a opet osjećam se mlad
ostala je ista žeđ, čežnja i glad
starim hiljadama godina

"..jer što je napolju - unutra je.."

nema ništa od ostavštine i prošlosti
umjesto juče
tišina se sjećanjima vuče
a Bog je tu da oprosti

naredani dani bez suštine
izmišljeni djelići spokoja
postoji li katarzaza za svako Ime
ili je sve odraz vještačke kulture i odgoja

crne rupe
gutaju sve moje rajske muke
trgajući nespokoj i spokoj iz ove ruke
ruke koja opisue tren u neprolaznom

ima li kraja kraju
postoje li ljudi koji sve o svemu znaju
koja je svrha sjaju
dok o njegovoj ljepoti misli ko duše traju

je li veća vječnost ili svemir
ko u kome stanuje
je li mir rodio nemir
ko za kim gladuje

zakoni slova i brojevi
matrija, duhovi i strojevi
sazviježđa u sazvježđima koja nastanjuju misao
koliko je prorok nadahnut blještavila ispisao

preteško je
nositi nebo ko savjet mudraca
i oblikovat budućnost za svrhu Jednog pravca


"Još i slijepilo slijepca i njegovo traženje i pipanje treba da govori o silini sunca u koje je gledao!"

Utopija opija

meci i sveci

ostat ce našoj djeci

pune hartije praznine i pogledi sa visine

u bezdan u ponor gdje su rukopisi stali

gdje počivaju snovi kraj pisaca što su pali

sivi gradovi izrodili su sive ljude

sa crno bijelom maštom koji se bojama čude

legende prikovane za oblake 

prekrivaju hladom pojedince - od sebe odmakle

istruhla baština premazana tragovima

nespokojnih ljudi koji dive se vragovima

dive se okcidentu leteći ka njemu

na svilenim sagovima

Time...

metafizičko kloniranje

muze s Olimpa i sirene
guše se u vodi koju potapa vrijeme
kraljevi, gladijatori i robovi
pjesnici, filozofi i lažni bogovi
guta ih sjena
pred Njim koji kraja ni početka nema
vječnost kleči ispod Njegova svoda
pod Njim su blistava sazviježđa
obrisi kaljavog poda

dozivaju Ga razumom
dozivaju Ga magijom
tragaju za Jedinstvom
nošeni bestjelesnom nostalgijom
besciljno lutaju
lažnim moralom smisao gutaju

bistre povorke bez monaha i identiteta
razvijaju okvirne teorije svijeta
evolucija prašine i pepela
ostatak čovječanstva naučen na nedjela
potpuni potop uzdizanja i vizije
kultura se oblikuje dogmom s televizije

Balzamiranje štetočina

služim staležu i kasti
služim kulturi koja uzdiže civilizacije
služim u stroju bez duše i časti
služim u ime sutra, u ime moje nacije

služim sluge
služim druge
zavaravam iskonske porive ljudskosti
zavaravam se nadom u srcu ludosti

produbljujem agoniju žargonom iz mitova
zaklinjem svećenstvo vječnošći, spasi me
ne vjerujem ni u šta..
Bože! ugasi me

ne dolazi olakšanje
niti nazirem smisao monumentalnosti zvane raspeće
postoje li latinski nazivi za ovo prokleto stanje
jer postoji toliko mjesta na koje duša kročit neće

postoje dvije istine: crno i bijelo
ostalo su samo nijanse
maske za iznosano odijelo
iluzije za sanjare bez šanse

riječi umorne od pokore..

pišem da potrajem duže od trena
na marginama bunila u službi nijemih sijena
pišem kako bih ugušio samotne misli
ideje i principe koje su naopaki nemiri stisli

pišem jer osjećam u tome kako mir zamiriše
pišem jer znam vrijeme će da izbriše
mene moja nadanja i ova razbacana slova
pred prahom neće ostat ni spomen od mojih snova

život je mučno odlaganje misli o kraju
život je strah i nada koja će uistinu zaći
život je ispisana pjesma u raju
koju će pisar neshvaćenu naći

život je sloboda
u okovima bogate mašte
a u mašti bijaše riječ
koju čovjek jeftino proda..

Saturn proždire Plutona

ovaj mrak oduvijek opijen mračnim
u njemu ja i stranaci obojeni pogrešnim i tačnim
izlomljene puti mjeseca zastiru moj očaj
vidim samo izbor raspeća, između umri i hodaj

sve riječi izgrizlo je vrijeme, šta mi od mene ostaje
tupa praznina koja bulji u zvijezde ?
dok svaki dio mene daleka prošlost postaje
isijavajući

parodija i teror ispisuju lažne pobjede
svaku istinu zaista će mučna laž da pojede
jedući moje meso i moju misao
jedući mene živog i sav moj smisao

jedući moje riječi, jedući moja djela
jedući djelić svakog počela
od promašaja ne mogu cjelinu razabrat
ne mogu u utopiji samoga sebe sabrat

prepuno je lažnih proroka
previše je toplih oborka
pojedeno sa usana gladnih
previše je uništeno nemoćnih i jadnih

ponovo ista tišina iz moje pjesme bije
ponovo mi suza u oko naličje grije
ovaj zov u meni
sve refrene skameni

vrelini je pucano u čelo
uništila je slijepa pohlepa
te je umotala u obličje bjelo
u svaki dom gdje krije se kolijevka

iz kolijevke radilo se: JA ! MOJE 
koje je očvrsnulo i odavno sem toga
drugačiji ne smiju biti i drugi ne postoje
pomriješe mitovi  ..
... iza koijih će stupit Istina

Heaven ..

u istruhloj tami
treperi prežvakani izraz lica
samo još nešto nepoznato život mami
da se izdigne iznad bolesnih klica

požutjela sjećanja u kanjonima radosti
nadživjela su smisao odrastanja i mladosti
izdaleka sve me podsjeća na monumentalne odaje
u kojima se humanost u bescijenje rasprodaje

nova sazviježđa za sijede barabe
sijaju iznad okeana nevidljive tinte
u njima svježa krv odavno je džabe
više ne vide se duše, jer previše su sitne..

u istruhloj tami
treperi prežvakani izraz lica
samo još nešto nepoznato život mami
da se izdigne iznad bolesnih klica

..

šta znači meni prosjaku baršun i ljuta kopriva
rastrgan između nježnog sutona i svježeg jutra

kad je mogla tkanina da rane pokriva
hoće li prije mene umrijeti moje sutra

može svjetlost zvijezda početi da blijedi
mogu se okeani preliti iz svojih korita
ali jedino Ti si moj smisao koji vrijedi
grešan ti se klanjam u ova vremena plahovita

kad umotaju mi tijelo u boje viječnosti
kad se udaljim od sebe ne oduzimaj mi smjelosti
obasjaj me svjetlošću, prije nego stanem
nadmudri me milošću prije nego padnem

We're all living in America

konzumacija bezvemenskog u vremenu

preširoka mi je ova omča za vješanje
preumoran sam za novo bježanje
sa kolonama besmrtnim i smrtnim
škodi mi konstantno mješanje

pijan sam od neuspjeha i poraza
pijan sam od laži i debelih obraza
otrovan sam modernizmom i realizmom
umro sam davnom, potopljen pesimizmom

umro samo izgužvan od teških čizama
umro sam sa 23 zbog tuđih bogova i despotizama
umro sam prezirući boje, kojima mi je obojen mozak
izgorio sam u sopstvenoj vatri ko vosak

ništa se bolje ne vidi nakon smrti
slova mog imena, nadjevenog bez povoda
sunce i dalje obasjava beton kruti
guše se slični meni u kanalizaciji bez odvoda

nisam shvatio ni Hegela ni Kanta, ni sebe
nisam zakoračio kroz pjesak Sahare
vrijeme će sva sjećanja o meni da izgrebe
al' među žive ne bih više za pare ..

"...zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakoni u meni"

And this house just ain't no home ..

"Omne vivum ex vivo.."

žubori krv kroz pustinju
niz pješčane dine, ko da se uspinju
ove misli nad mjestom o kome sanjam
nad ovim mjestom u koje se pred maštom sklanjam

drthe vračevi i sakati vizionari
pred razapetim neznanjam koje klija iz sivla
blještavo sunce tamne planove kvari
jel se to svjetlost nad mojom bjednom dušom izvila

svaki minut ovdje učinit će me težim na vagi
ne smijem zaboraviti ni ni na tren
da je smrt samo odsjaj u vječnosti, ko osmjeh blagi
da je smrt život i da sam oduvijek njen

a godine, samo su sidro za lahak um
samo su upute niz krivudavi drum
samo su nestale zvijezde sjaj
samo utjeha pred konačan kraj

Bog je vladar

"Većina ljudi danas je tako bez duha, tako lišena Milosti, da se kazna na njih uopće i ne primjenjuje. Izgubljeni u ovom životu oni se lijepe za život, bijući ništa postaju ništa; njihovi životi su izgubljeni. Jedino oni koji su to te mjere zgađeni nad životom mogu Božijom Milošću pristati uz misao da je to Bog učinio iz ljubavi tako da ni u najdubljoj skrivenosti vlastite duše ne sumnjaju da je Bog ljubav; samo oni su zreli za vječnost" S.A. Kierkegaard

daleko je sa druge strane, gdje se gube tragovi ljudskosti
proljetni behar je prekrivao pepeljaste ostatke živine
a na nebu ucviljene zvijezde kao da su satjerivale bol u kosti
od suosjećanja na ovom mjestu nije ostalo ni ime

daleko od betonskih ulica, izmišljenih veličina i skitnica
daleko od tople postelje sa ostatkom rastočene duše
daleko od humanizma i civilizacijskih riznica
bio je u samom srcu preznine pred kojom se životi ruše

iza rovova, iza zidova, iza cvrkuta ptica i svjetla
ispred sebe i ispred vremena koje mu je tutnjalo za petama
pred vlastitim umom čija se logika pred strahom smetla
staja nepopravljivi pjesnik sa praznim papirom među živim metama

vrijeme kao da.. vrijeme kao da prolomi krike i povike
ostavljajući pečat u tijelu, u koži u životu koji je nejasan
nakon toga brzo blijede izvještačeni ordeni i odlike
samo je Bog u čistom  miru neobjašnjivo glasan
samo je On uistinu u tmini i svjetlu jedino jasan...

Istina je na strani ugnjetavanih..

Crna mi koža i svaka misao ispletena je crninom
kako da prepoznaju čovjeka u meni kad su natopili me tminom
Isprepleteni konopci i pozlaćeni lanci
svi moji snovi su u neobičnoj zamci

Crni i bijeli svijet ukrašen simbolom pobjede koju odnosi jači
ne znam ko je gdje razapet, i vaš svetac mi ništa ne znači
Ja sam slobodan rođen,  moja zastava je plavo nebo
nisam zlatnom pohlepom vođen, ali možda bih treb'o

Ljepota je iscrtana plastelinom
koji gubi svoje oblike od sunčeve topline
Bol je ovdje ispletena sa tišinom
prave vrijednosti nose pogrešno ime

Divlje zvijeri u konopce vežu
a tko će znati tumačiti kulturu bez divljine
Suze mi u vlastiti grob prije mene liježu
padam vezan slobodom, zar mogu žaliti za time..

uzorani metež...

umorna magla prosto me umara tišinom
sve boje se gube, potapa ih snaga sivila
proljeće je zdrobljeno, leži pod mrtvom himnom
nad njim se smrt umjesto života, iz očaja izvila...

blijedim na površini pogane bujice
čini mi se mogao bih načisto prestati da postojim
ionako nema mojih tragova po površini bezimene ulice
strah me je, jer više se zalaska u sjene ne bojim

zvonjave katedrale i titule nadjačaše i ljudske i galske vapaje
nadjačeše mirise slobode za kojom nitko više ne haje
slomiše plemena i "necivilizovane horde"
pretjerujući u rađanju zlobe gorde

magla ...
magla; par koraka kroz nju do sunca
par koraka do vlastitog srca
koje unatoč svemu nastavlja da sija, nastavlja da kuca

U nastajanju

U nastajanju ove riječi prije pisma u skladu
u nastajanju zvuka harfe, čiji se zvuk izgubi u padu
U nastajanju čovjeka koji je precijenjen i zao
u nastajanju je nesklad pred kojim je sklad utuhnui i stao

Kako ljudi tako i civilazacije dočekivaju zore i nestaju
kako ljudi tako i vijekovi za vijekovima bivaju i prestaju
Huče od nekud ko snažne okeanske struje, huče
kao da ih molitva i sadašnjost lancima bez pokore vuče

Unatrag unaprijed dok se sazviježđa ne spoje
Unaprijed unatrag duše bez kostiju oduvijek postoje
Promišljana kroz katarzu u sivilo kroz sanitetske odjele
kroz oči koje sijaju nad bezdanom prije nego se dimenzije podjele

Misao.. misao koja oblikuje i stvara
ta iskra iz nevidljivog koja vidljivo pretvara i stvara
opisuje bez dometa i granica, pogađa energijom bez premca
zakonom bezakonja,  zakonom savršenog strijelca..

Sutra

Ovo iznosano tijelo bez sumnje će položiti
između juče i sutra, a u meni odazvnjat će danas
I možda tad, ja ću probati taj tren odložiti
al' zalud nijemom da doziva naglas..

Kad zastori se spuste i sumnja zadrhti pred zbiljom
vrijeme podrobit će teški talasi samoće
Zasijat će mi duša pred dosanjanim ciljom
povikat ću za vidarom i vjerovat da po mene doće

Šta je hiljadu godina pred Tobom
može li se vječnost izmjeriti dobom
Šta je hiljadu godina kad se ostale ne broje
i moji strahovi i želje Tvojom voljom postoje

Ja uz sevdah
ne želim tražiti predah
Okružen mirom Tvojim
želim spoznati, što ne znam..


" Svi ljudi uljepšavaju svoj govor. Onaj čije djelo potvrdi govor, taj je postigao veliko dobro ali onaj čije se djelo bude razlikovalo od riječi taj je upropastio svoju dušu "  (Abdulah b. Mesud)
 

"..."

"Kako je divan taj kameni zid
što ga uništi Sudba;
Stari su gradovi razoreni,
trud divova srušen;
Oštećeni su krovovi;
survale se kule;
Slomljena je ognjena kapija:
mraz je na štukaturi,
Rupe zjape na stropovima, razlomljenim, palim,
Pojedenim vremenom...
Blistave bijahu dvorane visokih zabata,
I brojni kupelji; veseli odjekivaše povici
U mnogim dvoranama, i pijanke raspojasane -
Sve dok moćna Sudbina ne stade svemu ma kraj."

"The Ruin", Exeter Book (saski pjesnik iz VIII stoljeća, o rimskim ruševinama u Britaniji /cit. prema Magnusson 1980:125/)

Trpljenje

Večeras sav trnim bez sna, dok duši mi bol glođe
u jarugi bez početka i dna zar nešto može da prođe

Ko da se vrte teške burgije po poljanama tuđinske spoznaje
i ko shvata o čemu pišem, taj iskrivljene misli pred prazninom ne poznaje

Pri svakom uzdahu osjećam da propada propast u bezvremenskom hororu masa
dok smjenjuju se goniči i simboli novih i prestarih rasa

Krugovi u krugovima i sazvježđa u sazvježđima, boje upijaju boje i  tako...
čini mi se kompletira se zauvijek i nikad u jedno - isto - beskonačno lako

Napisano je dosta toga i rečeno ali niti ima uloge ni mjesta u životima ljudi
čovjek se trudi živjeti napamet i nakon toga vlastitoj propasti se čudi

Večeras sav trnim bez sna, dok duši mi bol glođe
u jarugi bez početka i dna zar nešto može da prođe
samo se jedno na drugo veže, reda...
izjeda

Brian Crain - Ice

"Vis maior"...

Kažu nema te, ovdje sa nama
zar može Tvorac moje duše nekud od mene otići
Nije mogla ljudska plitkost sama
idole sopstvenom kraju, u znaku razvrata podići

Izvirem iz bestraga samo na  tren
udišući Mliječni put
Pokušavam zaroniti neznanjem među zvijezde, znajući da past ću pred Tebe nijem
a samo gore visoko raskoš mog opusa može oštre vale spoznaje čut

Izrastaju i padaju u strahu i zanosu kraljevi, sveci jer sve ih isti kraj muči
nadahnuti čistim životom, koji u sučelju sa Tobom nestade
Ja sam među zvijerima i ljudima otpadnik koji Tvoje tajne znake uči
žedan sam Tvoje milosti, žeđ nikad još ne prestade

I ovi istančani osjećaji, i sonete koje pucaju pred notama
i sve suze koje se slivaše u tami da razmekšaju mi haman dušu
Samo su stepenik čežnje koja kleči pred Tvojim ljepotama
samo je savjest koju pokora snažno zgrabi za gušu...

Bez mantije svilene nekud se prelamam brže od svijetlosti
trebam li pisati o tome, trebam li misliti o tome, ima li razum vrijednosti
Kad postanem iscijeđen i suh ko lišće, hoće li vjetar od mojih kostiju napravit lađu
koliko će se gladnih ljudi pred početkom i krajem oduprijeti glađu

I nije tama
i nije to na kraju svemira
i nije udaljeno milionima godina
Nijedna zvijezda nije zasjala niti prestala sama
Mir mudruje u carstvu nemira...

System are falling, the Su(o)n hasn't died

1992-2013..

Moje je ime Mujo, a zovu me Haso i Huso od milja
produkt sam mita i tradicije mojih neškolovanih djedova i očeva
Sada kad njih više nema moju je generacija napala naporna zbilja
poslana ko će znati odakle, često me na krivoj nozi dočeka

Ja sam nepismen  - doduše bio
ja sam nevjernik - doduše bio jer ne znadoh ko sam
Sad sam spreman istrgnuti iz stisnute ruke onaj sakriveni dio - sebe
kunem se Bogom i znam da ću obući svoju zastavu iako bos sam

Ja sam nacija, ja sam crkva i džamija, ja sam ustav i država, ja sam iz Bosne
ja sam smetljar i pripravnik, ja sam himna bez riječi i kap kiše rosne
U meni se okreću svijesti i bolesti u pravcu Izraela, Vatikana i Meke
davno pokopah prijetnje i ideje mome narodu nejasne i daleke

Ja sam stijena i ćuprija
čija površina svu bol svijeta upija
Dalek i nestvarn rastem, jačam i ječim
ni pred istokom ni pred zapadom ne naučih da pognute glave klečim...

Krvava Vestfalija s tragom klavira

Moje ime je Karl-Heinze Bauer potičem iz Sjeverne Rajne
arijevskog porijelka predodređen sam da gospodarim plemenima
Nošen valom nasilja ugasit ću barbarske poglede sjajne
zasut ću ih pjeskom i prekriti nekim novim vremenima

Moje ime je Karl-Heinze Bauer gniječim oblake nad Berlinom
na spomen mog gordog imena Evropa strahom zamiriše
Ne može njihova primitivna kultura opstati pred silinom
Volja Übermenscha će kompletan stari poredak da izbriše


Moje ime je Karl - Heinze Bauer u muku me dočekaše s one strane nišana
marširao sam na čelu bataljona prizivajući smrt svaki put
Uništavajući granice političke elite i njihova uvjerenja plišana
vođen silom, pred strahom nevidljivi su murali pokleknut i moj glas čut

Moje ime je Karl - Heinze Bauer i nakon mene doći će drugi, i treći
pišem ovo okovan Staljingradskim čemerom gubeći svjest
Pred krajem ledene pahulje mi sklapaju oči, a imam toliko toga još reći
zar se može moj život  na pred porazom zavijen u beskrajno svest

U meni ruje život i odjekuju sve davne riječi ko da caruje neka sila
osjećam srce kako se grči pred nepoznatim, ko da se tuđa krv po meni slila
Odjednom nisam više arijevac i svi ljudi mi liče jedni na druge, a nikad drugačiji nisu bili
znam sad da je kasno za svo zlo koje smo MI  ljudi pod najljepše odore skrili

skrojeni karakteri

svi karakeri marširaju u stroju
odjela skrojenih po tuđem kroju
svi karakteri marširaju u stroju
siluete izgnane da izblijede u boju

spojeni u subjekte bez identiteta i građe
ne dopuštaju istini da ih prognane nađe
ne dopuštaju suncu da nad ništavilom zađe

arijevske krvi u sukobu sa Bogom, od truleži smrde
usuđuju se Istinu, napuklom maštom da kude
noći su im gorke a promašeni dani utočišta tuge hude

ko divlji psi
ko đavoli zli
u njima samo zloba novom zorom zri

Mikalanđelova Pieta
usitinu truhloj duši smeta
iz nje izbija raskoš u kojoj odzvanja i praznina kleta

svi karakteri marširaju u stroju
odjela skrojenih po tuđem kroju
svi karakteri marširaju u stroju
siluete izgnane da izblijede u boju

progresivno u nepovrat
u predio ljudskoj psihi nepoznat
u iskonsko čovjek ne bi smio zadirat
pohlepna sebe ne može nadzirat

Evo vam hljeba i igara.. odumirite

Zlaud sviraš Orfeje... mimika je pohrlila iz Hadova carstva
istrijebila je ljubav istrijebila je pjesmu nema više bratstva
Okovan sam ljepotom pred zubima barbarstva

Zalud sviraš Orfeje... danas si samo jedan od stotinu idola
više ne čujem šapat tvog glasa pred slivenim reljefom bola
Nikad više zlo neće dozvolit istini da bude potpuno gola

Slavnima je zemlja grob, ali sahranjen nisi
raskošne mašte plod i dašak toplog vjetra o Orfeje ti si
Caru carevo a Bogu božije
kako te osudiše mudraci spretno nisu mogli strožije

Car nisi a o Bogu si mogao sanjati i pjevati
možda si tumač znakova pa su te pokušali spjevati

Zalud sviraš Orfeje progutao te lugar hromi
pjesmu je ugušilo vrijeme i Ahilov korak tromi ..

Način života

Kako se uzdići još visočije ako sam svjetlo u tegobi vidio
okružen bijah tad pomračinom kletom
Oduvijek grijeha sam se pred samim sobom stidio
ali tada je mir u meni zamirisao samoćom svetom

Nažalost sam čovjek, oprosti mi na svakom uzdahu i koraku
moguće je da više nego bih trebao griješim
Ipak se budan radujem kraju i svome povratku
diveći se Tvojoj veličini u bunilu se smiješim

Ako ikad učinim sedždu na arefatu
Milosti, ruho mi tišinom zaodjeni
Skromno stideći te se, u sebi čuvam do sazviježđa kartu
neka se trag prošlosti pred suzom skameni

Ne želim da znaju da sam ikad bio
samo sam tračak nura budan u noći snio
ne bi shvatili šta sam htio...

George Michael - True Faith

Geronimo

Tamo iza onih nespokojnih međa
tuđe kosti čuvaju mi naciju i leđa
Tu počivaju raskošni smrtnici sa vjerom
pobornici epova krojenih tuđom iluzijom i mjerom
Nemaju veze s Bogom i božanskim 
generacija Džejms Dina
Natopljena mržnjom ko snijegom lanjskim
na legende o Robin Hudu još se prima

Zatim intelektualna elita, oblikovana stilom iz rasprodanog stripa
nastavak rimejka bez glavnih uloga, koje izgrizla je čudna gripa
Nestanak plemena
izrodio je sladunjavu rapsodiju iznad granica i vremena
Iluzija je progutala kulturu sve je video - audio
Čovjek misleći da je istrijebio misteriju svojoj djeci je naudio

Sloboda je ispisana na kostima, bespomoćno se raspada u talogu zvjerstva
Sloboda živi samo na papiru ona nije produkt čovjeka, već strane mašte i nevjerstva
Za žive ljude nema slobode ona je s onu strane ogledala
Sloboda je pasus - iz Knjige vječnosti - smrtnicima nikad nije ni trebala
Sloboda je autogram...

Duša mi vehdo miriše

Ako uzmem abdest zem-zem vodom
hoće li prestati da nariče u meni bol za vječnom slobodom
Za znanjem koje imena tačnog nema
žeđ za nekim ruhom iz prastarih vremena

Pa ako uziđem još koji korak
hoću li uspjeti progutat dubokog susjećanja opus gorak
Ako ne uziđem, hoće li uspjeti preživjet ova nit svjetla u meni
hoće li me svjetlost uzdić iznad tmurne studeni

Hoću li shvatati...hoće li me shvatiti
ili ću nijem i gluh strmom stazom iz beskraja vaditi
Nejasne riječi i prozirnu tišinu pokraj čulne tišine
hoću li izvesti ono što moram iz daleke tmine

Stid me je Boga
stid me je sjena svoga
Stid me je što sam čovjek grešan
stid me je što sam onome ko ne shvata smješan

Stid me je stida
stid me je sluha i vida
Stid me je božijeg ruha u nama koje se kida
stid me je tijela, koje sa sebe dušu skida

pjesma Amaru Šaboviću koji je bolestan i kojem ja ne mogu pomoći

Vrijeme curi i život teče
listaju se knjige, mjesec je nad gradom isti svaku veče
Život curi... poziraju i sa osmijehom nagrađuju nas i dalje idoli
život curi gledam tvoju sliku na bilbordu i srce me boli

Vrijeme curi i život teče
Na strast i požudi oni koji imaju troše mnogo i dalje svako veče
Život curi.. ja bih ti pomogao ali studiram i nemam novac
Nemam kamenu dušu, nemam grofovski račun, niti kristalni dvorac

Vrijeme curi i život teče
stranče evo ti ova pjesma, kad bi riječi barem mogle da liječe
Ali ne mogu, ne u ovom vremenu i ne sa ovim ljudima
Ne sa sistem vrijednosti koji okrenuo je leđa čudima...

Vrijeme curi
iako ova pjesma u zagrljaj života žuri

Ruho

Do moje tajne lokacije
ne dopiru zvona i ovacije
Ovdje je tišina na zub uzela sve nemire
ne dozvoljava im da mi špirijus uznemire

U njoj odzvanjaju taktovi i topli slogovi
ko da ispod tog djela neba nema živih stvorova
Nema okrutnog zla kojeg krase rogovi
mržnja i bol su bez korijena i korova

Blistave statue i svodovi koje natkrivaju zvjezdani šapati
nadvivjeni nada mnom čuvaju dušu koju i taman pogled napati
i niko zlo ne vraća zlim ako i sam nije zao
ali čemu vrijedi kada je moderan čovjek Kraljevstvo za konja već dao

Čemu vrijedi jedan čovjek bez glasa
koji je prekopao sebe i našao trun milosti
Čemu vrijedi dragi kamen koji prekriva nečista masa
čemu vrijedi ruho kojeg se odriče i isposnik..

Umjesto stvarnosti

Patrijarhat, matrijarhat...sutra je danas, a nema slobode
ropstvo nije izbor to je uvjerenje onog koji za slobodom ode
Nad ostacima slova i kostiju najvećih umova, mi danas
prizivamo demokratiju i humanost klanjajući se idolu despotizmu naglas

Savremenici plove drvenim kajacima svemirom, tražći Planetu majmuna
dok na Zemlji kompletan sistem se raspada i često dolazi do zabuna
Ima li uistinu u mojoj krvi ostataka Velikog praska
sudeći vremenu u kojem živim sve mi se to čini ko lažna maska

Prihvatio bih je na krilima života uz Victora Huga, Blakea.. Puškina
danas mi se čini svaka njhihova misao - surovom interesu - sluškinja
Duh zdrobljen fantazijom opkolila je teška melanholija
stvarnost je nedovoljna ljudima, prihvatili su iluziju kako bi se bahatost napojila

Avatari iza sjene igraju glavne uloge
umjeto stvarnosti kroz nraušene ljušture i misli uboge
Isčezava smisao isčezava dodi, riječ i slovo
urušava se staro u samo sebe, lažno Sunce je izašlo sa zapada novo.

Mujo

Ustajem i liježem gladan
ma narginama čovječanstva koje kolonizira Mars
Sakriven stidom ustajem i liježem gladan
zakopan među katedri znanja vidim svoj spas

Ustajem i liježem gladan
ne odgovara mi ruho vremena kojem odolijevam s mukom
Ustajem i liježem gladan
ne hrlim od umora da pust stomak nahranim rukom

Ustajem i liježem gladan
ustoličen uzmeđu Okcidenta i Orijenta, bez prava na bolje
Ustajem i liježem gladan
među barbarima koji gladne razapinju na kolje

Pa šutim u svojoj raskošnoj bijedi
pričam s oblacima i skupljam havu, imam je pune džepove
Šutim, vrijeme prolazi i brada mi sijedi
listam ostatke prošlosti, preslikavam u kulturu ratne repove

Nemam štele u zavodu za zapošljavanje
nemam živih među vlastodršcima
Ostaje mi svo vrijeme svijeta i truhlo nadanje
da će Mujo krenuti za emancipovanim Turcima

U čije ime...

Šta znam raditi...
Pisati, ali ni to ne znam...ne znam niša izgleda
Traba li to da me dokrajči dok me stvarnost izjeda

Jesam li mlad...
Ne znam, osjećam se kao da imam stotinu godina
Živim evo ovdje, gdje se narod još kune u Odina

Lijepo, ljepota...
kod nas to se više izgovara iz očaja
razmišljati pozitivno ovdje je sramota...sramota !

Ne mogu da spavam, razmišljam
Šaljem ova misli iskombinovane sa slovima.. nikome
Idealiziram, patim, plamtim, zamišljam...

Neki bolji svijet, neki kraj bez kraja
To je besplatno (još uvijek)
to je od Boga
to je zrno Raja.

Mojoj truhloj generaciji i meni _ 1989

Ne vidim, ne čujem
sve teže primjećujem
kako vrijeme curi
starim...

Podjeljeni na ove i na one, kako kome paše
na tuđe, na ničije,na njihove i naše
u plemenu mog ispravnog djeda
preživljava se lakše

Godinama isti ciljevi i priče, zavadi pa vladaj
zijevaj u svom plemenu skrštenih ruku i dobru se nadaj
Imaju oni gore u vladi, u skupštini... imaju oni bez duše
imamo i mi ovdje sa godinama pod kožom, koje sjećanja guše...

Na ratove, krvave pohode i krive vjere
na poremećaje i torove iznad kojih se ništavilo dere
na prazan pogled koji zjapi za nekom Evropom
pa gdje da idemo, kojim putem, čijom to stopom
u bescilju gazimo

Ja sam od ove gline i smrada i komada ovog neba
od ovog užeglog sunca koje nikad ne sija kad treba
Ja sam od krvi i ovog mesa sahranjen živim u stećku
ne trebam karte za dalje, niti za putovanje srećku

Ne vidim, ne čujem
sve teže primjećujem
kako vrijeme curi
starim...

I možda će ko pročitati ovo
kad mene više ne bude
a možda i neće
više ne marim...

Bujrum

Pune pepeljare pepela
sjatila se tuga u kafani iz svih zamračenih predjela
tišti...

Pune čaše praznine
natapaju duše slomljenih sa dna iz tmine
vrišti...

Pune oči iluzija i lažnih predstava
tuga ponekad odmara, ali nikad ne spava
niz vene šišti

Prazne riječi teku iz praznih ljudi
i prepuna kafana praznine svake večeri nudi
skupu opsadu pred kojom se ništavilo čudi

Odore i skupi fenjeri titraju
nastavci sebičnih uzdaha iz očiju se čitaju
"Daj mi još jednu dozu prazinine" ! - one zahtjevaju - ne pitaju.
 

Prastaro

Ukopana slova na mrtvom listu svjedoče o spisu
Kao da nikad rukama svjedoka ispisana nisu
Leže smežurana jedna pored drugih
Vuku bistre pouke svima jasne
al' daleke
Vuku pouke vrlo časne
vuku kroz misli neke

Misli, obojene sve istom bojom crnom
Misli rasute po bijelom, odišu sukobom s papirom
Misli presvučene tuđom grupom krvnom
Izvučene hladnom rukom, prožete blijedim mirom
al' daleke
Vuku pouke vrlo časne
vuku kroz misli neke

Bez granica i prostora
Starije od mene, a tek ja od skora
Slutim njihove neizrecitovane pejzaže
Oštrije od sablje, od melema blaže
Ideje
daleke
vučene iz mene do Meke...
do Tvorca 

Welcome srebreni međede

Nasuprot sumraku
Odmeko ko neporobani komad pogače
Prebirem ostatke svjetlosti u džepu na grudima

Zamaskiran bijedom koja me proždire

Sa zakonima i molitvama među neljudima i ljudima

smrskan

Izoliran, zamišljam Lenjina i Engelsa
Sivilom prosvjetljen i natjeran da se uspinjem
Bez potrebe za vehdom filozofijom
Izoliran gubim ko u "Procesu" jer stvarnost me zaledila
Iako ko žedan konj sve žile napinjem
Žedan a tuđom vodom prskan

Na koricama piše blagom bojom "Welcome"

Welcome (ponavljam u sebi) Welcome...slatki grome

Udri u jaram kojim sam vezan za stado

Sir ! Welcome

Tužni rome

Zapjevaj mi ti bar rado

Nešto tuđe, strano

Jer za revoluciju i smrt još je rano

Nemam ljeta, nemam dara

Imam volje, nemam para

Čuvam rime, tišina me smara...