Duša mi vehdo miriše

Ako uzmem abdest zem-zem vodom
hoće li prestati da nariče u meni bol za vječnom slobodom
Za znanjem koje imena tačnog nema
žeđ za nekim ruhom iz prastarih vremena

Pa ako uziđem još koji korak
hoću li uspjeti progutat dubokog susjećanja opus gorak
Ako ne uziđem, hoće li uspjeti preživjet ova nit svjetla u meni
hoće li me svjetlost uzdić iznad tmurne studeni

Hoću li shvatati...hoće li me shvatiti
ili ću nijem i gluh strmom stazom iz beskraja vaditi
Nejasne riječi i prozirnu tišinu pokraj čulne tišine
hoću li izvesti ono što moram iz daleke tmine

Stid me je Boga
stid me je sjena svoga
Stid me je što sam čovjek grešan
stid me je što sam onome ko ne shvata smješan

Stid me je stida
stid me je sluha i vida
Stid me je božijeg ruha u nama koje se kida
stid me je tijela, koje sa sebe dušu skida