mitologija i naravi

glineneni čovječe
ne mora tvom duhu zemlja postelja biti
kad je već tjelo kvarljive ćudi
među glinene laži
smisao ne možeš skriti
ponsan stub nebeskog svoda budi

miris cvijeće za tebe je bezdan
jer zarobljen stražariš plašeći se sutra
pričama bez kraja odavno si predan
ne mjenjaju se horizonti tvog sivog jutra

počinješ od prapočetka
tragom gomile bez misaonog kadra
počinješ od krvi koja se ne prolijeva bez metka
ne znaš 'ko je Temida, ali si zakon i pravda

dalje sam, nego mi je um šaputao
skriven između prhkih oblaka svijesti
možda i zaslužujem; dvije decenije sam lutao
prizivajući Ja i dan kad ću Ga sresti..

nakon tog blještavila
i sunce mi se čini ko da je mrakom presvučeno
logika, nauk i kriva pravila
sve je zgaženo i na moje oči s trona svučeno

... u mrak
u današnjost koja unazad korača
u razrušeni dom gdje vlada gordost jača

u tijelo u ćeliju u naučni okvir
u moral bez svrhe
u svaku predstavu i poriv..

glineneni čovječe
ne mora tvom duhu zemlja postelja biti
kad je već tjelo kvarljive ćudi
među glinene laži
smisao ne možeš skriti
ponsan stub nebeskog svoda budi