prašina i baršun

prije svega, prije istine..
tamo iza onih šuma i gorke sjete
prije vlastitih dosjetki o Bogu
ostalo je zaleđeno dijete
koje pred tišinom prizivat ne mogu

isto je i poslije i prije
dok život meso čelikom kuje
čovjek će svoju tugu da pije
nadajući se da Svemir bezglasne čuje

spokoj, pred očima crvenim od očaja
ko bezizlaznu sudbinu biram
dok bol komadiće mog tjela osvaja
u iluziji, harfu na bijelim oblacima sviram

nebo..
visoko gore je puno više;
od razbacanih zvjezda, pahulja i kiše
od neizgovorenih riječi
 koje se u očima skriše