"Vis maior"...

Kažu nema te, ovdje sa nama
zar može Tvorac moje duše nekud od mene otići
Nije mogla ljudska plitkost sama
idole sopstvenom kraju, u znaku razvrata podići

Izvirem iz bestraga samo na  tren
udišući Mliječni put
Pokušavam zaroniti neznanjem među zvijezde, znajući da past ću pred Tebe nijem
a samo gore visoko raskoš mog opusa može oštre vale spoznaje čut

Izrastaju i padaju u strahu i zanosu kraljevi, sveci jer sve ih isti kraj muči
nadahnuti čistim životom, koji u sučelju sa Tobom nestade
Ja sam među zvijerima i ljudima otpadnik koji Tvoje tajne znake uči
žedan sam Tvoje milosti, žeđ nikad još ne prestade

I ovi istančani osjećaji, i sonete koje pucaju pred notama
i sve suze koje se slivaše u tami da razmekšaju mi haman dušu
Samo su stepenik čežnje koja kleči pred Tvojim ljepotama
samo je savjest koju pokora snažno zgrabi za gušu...

Bez mantije svilene nekud se prelamam brže od svijetlosti
trebam li pisati o tome, trebam li misliti o tome, ima li razum vrijednosti
Kad postanem iscijeđen i suh ko lišće, hoće li vjetar od mojih kostiju napravit lađu
koliko će se gladnih ljudi pred početkom i krajem oduprijeti glađu

I nije tama
i nije to na kraju svemira
i nije udaljeno milionima godina
Nijedna zvijezda nije zasjala niti prestala sama
Mir mudruje u carstvu nemira...