feel me

gledam u betonski zid
to je vrhunac opsega mog opusa, mog bola
godine prolaze dok gubim vid
ne prepoznajem sumrak niti opijum idola

slažem tišinu i njene nijanse
bodreći nemire pred kojima nijemim
nemamo svi iste boje duha niti šanse
vlastite ostatke ću u pjesmama da spremim

živjeti u ćeliji i pisati o slobodi
koja se kurva sa idealom sreće
izolovanom umu ta laž godi
on sanja zastave koje nikada ponijeti neće

zid glođem očima, ranjavam ga... on šuti
zid rušima u mislima, mrvim ga... on šuti
zid prezirem jer me guši, ko će me čuti
dok smrt me sluti

Babilon; skeleti
sam um preleti
u pejzaže biblijske i iskon
u proklestvo, samolublje i izgon

među kardinale i proroke, trnje i lovor
među prva slova, pismo i govor
tragom imperija, carstva u srcu republika
u civilizaciju i masu sleđenu od tupih usklika..