leteći holanđanin

užasi uvijek na dnu duše čame
nisu moja predstava i volja
pitanja bez kraja ko da dopiru iz tame
natpaju moje maštu i snena rosna polja

ne vidi ih niko, ne pozna njihov trag
zapitam se često šalju li čovjeku Bog ili vrag
sunce izlazi i zalazi, trudim se prilagoditi svoj hod
jesu li opusi u mojoj glavi, samo pređenih koraka plod

kako starim, svjetlo dana mi ne paše ko prije
samo jasnije obasja drevnu pustoš oko mene
jer samo sunce, dušu ne može da grije
ono zaslijepi ljude, budeći usnule sjene

svi umiremo tiho, pomalo
mnogima je to teret, pojedinim dar
dani iza nas samo su lišće opalo
koje među sjećanjima gore kao žar

vrijeme otkida meso, otkida suze od očiju
sebično kida naše životne niti
zato želim mir i spoznaju, od razuma visočiju
kako bih se mogao kraj njenih korijena sviti
i bol i radost skriti..