izgon

ja sam dirigent ovog orkestra koji tone u bezdan

tonemo skupa jer našoj himni sam predan

prošle su epohe ljudi kojima pripadam

dvadeset prvi vijek je stanica na kojoj ispadam

zaledio je mraz suze u mom pogledu

nisam imao izgleda u ovom krvavom ogledu

raznosi me vjetar ali moje rijeci ko sidra ukopane stoje

odolijevat ce vremenu kada moja djela prestanu da broje

tražim tako malo, dašak dobra koji ce me uznijeti

na postolje onih koji su vjerovali da je svrha života urmijeti

moja duša je rajski pašnjak na kojem rastu makovi

dok me upija život oko mene truhu znakovi

suicidalni ratovi zauzeli su mjesto koje pripada toplini

Prometeju sidi, ovaj lovor sa moje glave skini

dašak istine ne salazi sa usana onih koji istine znaju

oko nas su tmine kojima isti ljudi okvire opstanka daju

revolucije su prošle i ugasli su plameni okovi

iz drveta života iscijedeni su božanski sokovi

sada vam treba heroj kojem ne kola krv

koji nije covjek, koji proždire strv

nije dovoljna emocija traba vam bič koji u tami sjeva

ovo je lutkarska presdstava na kojoj Pinokio svoje laži spjeva

na očigled razumu mi pružamo ruke da nas vežu i bace u oganj

ne dam istine.. ali šta o tome zna ova hladna pogan

Kupola

za ovo sam kreiran i rođen
da sabijama stvarnost u riječi
putevima kojima je slobdan duh vođen
dok pred mojim tronom milion duša kleči

osjećajući monument kojem težim
ne praštajući sebi, ne praštam nikom
sa ovom dušom nad zvjezdanim brijegovima ležim
tjeram slabosti od sebe borbom i lavljom rikom

ja sam kralj svih mojih nemira i svih mojih slabosti
i nemam strah uzeti taj križ i u srce ga zabosti
najbolji od naše rase davno su iskrvarili
dok su lešinari njihove snove još žive mrcvarili

ja sam Posejdon i Zus i Ra'
i nosiću svoje svitke u samu srž svemira
ja sam Herkul i Hamurabi i Cezar
ali kad prekrije me zemlja ostaće samo mezar..  

i moj svitak za nove naraštaje prestar

Right Here, Right Now.........

kiseonik

hranim divlje nemani
mesom svoga prkosa
putevi su mi preslani
živim, ali umro sam

kome kule gradim ja
kad me nemir prekriva
ispod moga pogleda
tmina se ne sakriva

pretopla je postala
krv u mojim venama
predugo mi je ostala
duša među sjenama

hladn zrak me miluje
noći duge besane
u svakoj se zapitam
kad će sve da nestane

taške korice
propuštam kroz dlanove
nespokoj i modrice
ne računamo pod planove

mi smo samo jedan dah
koji Vječnost rukom ispiše
zrno pijeska, zemljin prah
koji će vrijeme da izbriše

zar imam drugog izbora
osim krenut Tvojim stopama
piti s tvoga izvora
znanje koje se kroz duše prolama..

da barem na tren
mogu da se sakrijem
iza tvoje maske jer uvijek si bio moj heroj
o razlozima neću da pišem njih je bezbroj

košmari nad kojima si gradio ideje o pravdi
ma koliko nadrealni bili, temelji su mojih ideala
sakriven u tmini tvoj lik bio je okvir mojoj nadi
bio si mi prvo utočište od ovoljudskih zala

u tvojoj sjeni spavaju sinovi Helade
Herkules, Ahil, Odisej, Perzej, gazeći svoj put
ali moje srce baš za tvojim razlozima pade
tada je moje jecaje samo kosmos mogao čut

prošle su decenije i nisam oprostio vlastitom sebstvu
prošle su decenije i tek sad shvatam zašto sam u bjekstvu
osjećam se isprljan rukom čiji trag ne mogu da orbišem
osjećam se protkan silom koju ne mogu da opišem

moje oči miluju na nebu nadljude
koji poput tebe rastjeruju zlo i zablude
moje oči na nebu miluju nadljude
čija djela nas uče da nam ne mogu da naude..

"but if you make yourself more then just a man, if you devote yourself to an ideal, and if they can't stop you then you become something else entirely.. a Legend"

Denial..

sve što pišem osjećam kako u meni klija
iskustvo me oblikuje samoća mi nimalo ne prija
ove neispisane riječi koje ostaju na usnama
vuku me na dno nevidiljivim strunama

vlastiti um mi je postao zatvorska ćelija
misaoni procesi postaju struktura zrelija
tako sam zbunjen ali proždirem stare navike
disciplina na koju se oslanjam sad izrezuje razlike

predugo sam umoran
tražeći otok mira preživio sam brodolom
još bolesnije sam uporan
da upotpunim mjesto koje ću zvati dom

ne znam koliko vjerujem u temelje iskona
stvarnost je prepuna lažnih proroka i ikona
ne mogu se voditi neeskim visinama
kada su mi sjećanja građena nad tminama

čitave epohe sklada i vjere
uništavaju se pred mojim očima dok šutim
 zlo ne poznaje oblike i mjere
preživljavamo zahvaljujuću učiteljima krutim

postali smo gadni
hladni..
topline gladni
ranjivi i jadni

iskrivljenih opusa
žrtve medijskih fokusa
branitelji slobode
dok nas ratovi u smrt vode

I'm Only Human

miriše nikotin i Cristian Dior
iza mene vrišti bečkih dječaka hor
ispred mene horizonti na koje neću nikad zakoračiti
prije kraja um će mi se pomračiti

ja sam samouki mag
meni ne trebaju korice ni vrag
ja sam svjestan sile koje iznad nas se vije
i ja sam svjestan svega što u nama se krije

kada stvaraš djela ne stvaraš ih podsredstvom svojim
kada pišem ja se sa drugom dimenzijom spojim
kad pišem to je katarza..
ali svaki ovaj nanizani red sam je po sebi kazna

ja sam kralj bez udjela u carstvu koje mi se nudi
ja sam malj u rukama onih kojima se cijeli svijet čudi
ja sam sjena koja se iz tmine budi

Discover..

iz kapi moje krvi cvjetaju ruže
na obalama mojih svijetonazora sune ne zalazi
srce mi još uijek zagrobni proroci služe
u njemu se božanski kod netakut nalazi

zahvalan sam zvijezdama koje u mraku
osvjetljavaju puteve preko kojih miran zalazim u kraj
mirise naših duša nemiri raznijet će po zraku
prije nego usnijemo vrata koja vode sve ljude u raj..

sutra ću biti sjena
sutra će sve moje emocije salit se u slova
sutra će me milovat mjesec, pustinja i morska pjena
sutra će neko drugi pisati proročnstva nova

od postanka gradim vlastitu konstrukciju
bića koje želim utjeloviti usadivši svoj ključ
ali sav mi poredak miriše na prostituciju
kroz ove riječi prosipam vlastitu žuč

život mi neće krojiti gorštaci plemenski
koji obećavaju život nebeski
unutarnji glas moja je baklja koja tjera laž
kojem je živom čovjeku buktinja izazivala draž ?

moje bijležnice su prepune nespokoja i tmurnih opisa
neobjavljeni soneti ograđeni barikadama
u kotlionama nad kojima gospodare magle i psi bez potpisa
rasprodata su mjesta za okupljalište nada

govor je jeftin dok neizgovorene riječi plamte nam na usnama
dok god koračamo po zemlji životi će izgarati u nama
neću živjeti vječno osjećam žeđ za životom ko' pomamu
upleteni smo u stvarnost nitima koje definišu ko' obmanu

život se ne vaga mjerilima utisnutim u naše svjetonazore
ne želim okove, ne želim zatvore ne želim nadzore
ispran mi je želuadc od nepogrešivosti
mrzim na to svaki spomen
bezgrešnim sam bičevima u plamen gonjen..

Yes, there's love if you want it..

dok sanjamo živote na nedirnutim obroncima
prelistavajući iluzije koje izranjaju iz naših nadanja
bijedni ali zahvalni sanjaju o obrocima
prizivajući u svojim molitvama dan bez stradanja

žamor života tupi nam osjetila
udarajući u stijenu hladniju od zima sibirskih
postala su nam premala ova beskrajana plavetnila
lutajući beznađem bez ideja istinskih

i ovu noć gladnu dušu u kašmir polažemo
i ovu noć potragu za smislom lažima odlažemo
i onu noć ko' i mnoge druge tama nad ranama cvili
i ovu noć i kraljevi i sluge slabosti su svoje u baršunaste snove svili

što sam stariji to sam dalji od dječačkih maštanja
na zidu mog života vise uspomene zbog kojih još se nadam
surovost ne poznaje ljusku ljudskosti niti oklope praštanja
ne želim živjeti san u kojem se strahovima pravdam..

Max Richter-Something Under Her Skin

300 - Hans Zimmer - Time (Instrumental Core Remix)

težnja..

kroz zlo i tamu kročio sam uprkos svjesnosti
da će nakon što sa ovim zacijelim malo šta imati vrijednosti
koliko sam noći natopio suzama po kojima su plovile lađe
svaku sam slao u vječnost kako bi mogla makar jedna smisao da nađe

smisao.. taj bezvremeni ideal istančan svjetlošću sunčanom
udahnut je u naša bića prije nego smo bili vezani pupčom vrpčanom
odgonetnuti scenario sudbine spada u domenu naučne fantastike
umoran sam od svega.. moj opus je kreiran da upije više od plastike

prihvatljiva mi je ideja uzora
međutim svaki put je korak kojem predhodi cilj kroz nadu i strah
nažalost, ljudska psiha nije pošteđena od stanja umora
svjestan sam da će mene i ovu planetu jednom prekriti zvjezdani prah..

sažetak mog života je dva reda na papiru
moje maštanja i snove talasi života lome po svom hiru
savijati se pred saznanjima sazdanim od raznolikih nadzora
u mojim žilama izaziva samo dodatno usijavanje napora

sva moje misli su ode Bogu i slika moje kreacije u vremenu je tren
sve kontradiktorne ideje tome samo su jecaj nijem..

sloboda

u premisama moje podsvijesti naklonjen idealima
prelistavam izvore napisane rukama čarobnjaka i skeptika
u bunilu stvarnosti tražim perje otrgnuto palima
pregaženo vremenom, horizonte mi ne proširuje ni etika

u svaki moj dah ispletena je smrt
posljednje odmaralište pred kojim stražari Kerber
nebo nad mojim leđima me satire od rt
duša mi gleda prema slobodi kojom korača berber


dok svira Betoven simfonije natopljene rajskim notama
koje upijaju svi ovozemaljski listovi
nespokojni špekulišu o prolaznosti napojeni divotama
koje ne mogu iznijeti ni riječi ni kistovi

kako prolazi vrijeme praiskonske ideje glad mrvi
jedini ideal koji prerasta vrijeme je čelik u vreloj krvi
postali smo daleki jedni od drugi čuvajući u tami olovni osmjeh
suština je prevalila predug put i sada bulji civilizacijski podsmijeh..

neuredni iskazi

pod neonskim svjetlima nema dubine kojoj težiš
nad helenskim kostima sumanut blijediš
ideali bez mašte ne mogu nadrasti kreatore istih
koliko god se trudim vidjeti, sve manje vidim čistih

bezumlje okovano prazninom i pustim ruhom
veže mi usta ravnodušnošću, um mi steže
postajem polahko nijem u ovom dobu gluhom
pored mene živi mrtvaci od smrti bježe

trudim se u očima drugoga vidjeti svjetlo
trudim se u nabacanim slovima naći nit i porijeklo
trudim se unijeti dobro u djelić stvaronsti koja me okružuje
trudim se vjerovat ljudima ali prošlost ih optužuje

polahko godine na mom licu urezuju pejzaže
stidljivo se osvrćem na sjećanja koje vrijeme nosi
ljudi pokušavaju uzdići nestanak u neke oblike blaže
ne krivim ih ako vjeruju da će po zijezdama hodat bosi

ali i dalje..
svojim kanonima teče Sena..
za njom teku riječi i vremena
o njoj šapću pisci i pjesnici
dok šute sveci i grešnici

i dalje..
otpjevani i opisani
ljudskom rukom potpisani
testameniti nad kojim su pera bdila
pera koja je Sahara u svojim njedrima skrila

ostaće iza mene, iza nas..
progutani nepojmljivom snagom Vječnosti..

jedan čovjek među sedam milijardi ostalih
najusamljeniji među samcima
dusa koja sija na vrhu rusevina preostalih
nedirnuti sanjar među dječacima

nečujno se smjenjuju dani njegovog vijeka
tišina kroz sve pukotina vječnosti prolazi
dok gleda na zvijezde iz daleka
svjestan njihova blještavila za kojim ne polazi

govori..
ne ostaj ovdje gdje nemir je sklad
ljubav su počeli preslikavat ko glad
truju te dok si mlad
smrt ne podsjeća na Had

svjestan širenja svemira u njemu
i beznačajne uloge pod raskršćima nebeskim
svjestan Vječnog u dahu u treptaju u svemu..
svjestan vlastitog svijetla na počivalištima bezvremenskim

Because.. I'm

jel po Luki ili Ivanu pa prenšen krvnom lozom do oca mog i tvog
jel po Isi sinu Merjeminom ili Muhamedu nauk kreiran u sivom procjepu bitka
jel ti dovoljno saznanje da nema kraja i da iza mene i tebe postoji On on je bog
dal je po Spinozi, Ničeu il Zaratustrinom konceptu primicanje Njemu osuda užitka

postoje li obješnjenja o Njemu sažeto u vjeri
U Islamu Kršćanstvu ili nekim razuzdanim razvalinama na tlu Indije i Kine
postojala su nekad vodilje ali u njih uđoše ohole zvjeri
vjeru nosiš zapečaćenu u sebi i ona te prosvjetli poput ideje kad sine

jel' biti skeptik u biti znači biti filozof koji se gnuši o sveto
nostalgičar koji je načuo nešto o bogovima s Olimpa i sad je ljubimac elita
shvati da je ovaj dio Univerzuma manji nego geto
pa tvoja filozofija je ideja koja im odgovara a nije veća od grčkog mita

koštunjava zlotvoro zadah mržnje emituješ u beskraj
a mržnja se raspada na proste faktore jer beskraj je dobro istinska ljubav
tvoje koncepte i ideje proždire gromoglasni nehaj
ostarićeš na kraju vremena skamenjen i gubav..

"mrite kad mrijet morete"

dodirujem rukom pamuk
koji se lijepi za prste
pod tkivo mi prodire vječnost
koja ruši predrasude čvrste

samo bez imena
i spomenika od plastelina
staze su skliske a tim putem ćemo poć
oblikovat dušu je teško, nije ona glina
u naše snove neće ni vrag ni anđeo doć'

ne izgovaraj smrtniče
riječi koji ne razumiješ
oholi putniče
sanjaš o vječnosti s kojom se nosit ne umiješ
nije to zadovoljstva tren...

moj smisao mi je jasan
a ovaj suton koji bdije
pored njenog bića je život glasan
dok oko nas tišina vječnost snije..

..

Vlastiti stari zapisi..
 
Goya o Francisco Goya
posudi mi noćas svoju paletu
treba mi smjesa osnovnih boja
da obojim ovu prazninu svetu

kao da ne vidim više
prosto ne mogu razabrati
žamor ljudi odjekuje tiše
pokušavam na koljenima krhotine sabrati

prigušeni umovi i vjerska simbolika
nikada neće oživjeti vješticu mrtvu
razuzdane prikaze bez smisla i oblika
nikada neće shvatiti razapetog sveca žrtvu

jer tamo duboko u sjeni
smije se Adam zbog kojeg je đavo proklet
ne nedostaje prljave krvi u veni
ali nemamo je dovoljno za kompletan portret

Živjeli preci
Živjeli nejasni sažeci
Živjeli barbari i sveci
Živjele lobanje u mutnoj rijeci..

Poroci smrtnika

1.
prije neg li spoznah grijeh
usnama sam dodirivao Eden
oko mene je kliao mir i smijeh
svaki je tren ostavljao na ruhu trag meden
sve dok mi srce ne spozna gnjev leden

2.
uporediše me sa padom zvijezdanih tijela
mene bestjelesnog nositelja uma
kroz kapije tame i svijetla duša nije htijela
šaptač sam svakome ko prati šapate šuma
ko čezne sa slasnim uzdasima ruma

3.
dugo sam vijekova pocinjao ponovo
danas su vasi snovi tezi nego olovo
ubijedeni u moje principijelne zakone
vase duse vise ne poznaju mir ni zaklone
i necu stati dok mi se svi ne naklone !!!

4.
to je moja ostavstina
i danasnja slika svijeta u haosu moj je portret
to je moja ostavstina
i ofarbacu je u crveno neka sam sto puta proklet
to je moja ostavstina
djelo namjera mojih nece mi nikakvi zakoni otet

5.
krivite slast, sebe i svijet
bijedni ljudi i vaše bijedne riječi lažene
mene su stvorili da bi me ljudi mogli klet
dok se guše u ponoru zemlje vlažne

6.
ja sam Ego..
kreiran sam da bi ti na srce lego'
kreiran da bi ti gnjevom krila stego'

What you’re doing there is murder..

kraljevi bez lovora
drijemaju na metar od ponora
u inat životu koji će nas prekriti divljim cvijećem
precijenjujemo stvarnost maštajući o snu većem
ostaju zarivena koplja ko noseći stubovi
koji iznose do zvijezda ljudski duh
samo nedodirnuti zemaljski rubovi
za dušu i smisao imaju istančan sluh
ispisani zakoni ohladili su se pokraj istrošenih tijela
iscenirani nakloni samo su naših ruku djela
volja za životm gradi mostove do mjesta koja ne postoje
volja za ljepotom žedne ljude tjera da na vodi stoje

globalni spokoj pred izgladnjelim zlom
poraz je pred kojim ne smijem zatvoriti oči i ostani nijem
puninu blijedim danima ubrizgavaju poroci uz nervni slom
nekoć plovili smo zvjezdanim stazama danas smo plijen
isklonirani rulja koja plovi na ideji pacifzma krvavim vodama
izolirani su osjecaji i sprega uzvisenosti gubi se u odama
sapat duhova odzvanja hodnicima koje zidaste ko remek djela
isusena i gladna usta kamenje i zlato nikad nisu jela
huka vojnickih cizama i razlike patroliraju ulicama ko rijeke
ispod pozlacenog neba vijore se zastave..
na kraju sva zla svijeta zanijemit ce ko slike daleke
kad ne bude zivih neka na kopljima za slijepe ples nastave

zatvaram oci jer ne zelim prestati..
da disem..
da sanjam.. 
da pisem
da oblikujem mastu slovom i granice tame brisem

Hurts - Mother Nature

Zdravo..

Marijo milosti puna
grešne suze pred noge ti prosipam
U meni zla nema ni truna
smrznutima kapima vatru posipam

ponekad osjećam bol svakog pogleda
koji s čežnjom gleda u sutra
dok ga sigurno proždire bezdan

čovijek bez srca ne može da progleda
nikad mu um neće iznijeti horizonte ljepšeg jutra
on je poroku i nemiru predan..

ko je pisao odiseje pastirima
tražimol' smisao u pogrešnim papirima
milioni pitanja ciljaju nebeska vrata
suština je misterija koja svog goniča prolama i shvata

zatvaram oči, univerzum gleda kroz mene
Leonardoni krugovi nose temelje za promjene
na otpadima neizgovorenih riječi valjda leži nešto više
kroz naše suze možda univerzum poeziju piše

pločnici

riječi koje ispiriše beton ne mogu trajati dugo
blijede kao i njihov tvorac koji ne zna ništa drugo
cementirani slojevi kroz koje se život ne probija
nastamba životnih devijacija od kojih svaka smisao pobija

osjećam se ko vještac zagledan u runsku abecedu
kojem sude ljudi čiji su ideali skovani u srednovjekovnoj tami
moja osjetila i nazore hermetički vizionari jedu
koji su ogluhli na unutarnji glas u ovoj neprirodnoj galami

kad daleko si od tijela koje voliš
osjećaš da nema stega koje bi te ujedinile sa dnom
prerastaš mjesta na kojima se poget moliš
stapajući se u oazu stvarnosti koju mnogi nazvaše snom

godinama listajući knjige ljudi koji su zidali civilizaciju
pokušavao sam pronaći svoj put koji će me voditi kroz tamu
žudići da dušu naslonim na tu zvjezdama okićenu inspiraciju
slutim da je svaki čovjek djelić slike vječnosti u nezavršenom ramu

upoređujem ono što kreira onaj kojeg zovu umjetnikom danas
ne želim povjerovati u Zlatni mit jer ću nadu zauvijek da sravnim
strah me je izgovoriti ove nemire pred sobom naglas
nažalost čine mi se realnim pred nadanjima sraminim

...

danas je jedini smisao egzistencije komfor i novac
na njima se zasniva popularna kultura na čelu sa egom
svaki neradnik je žrtva i kroz tu sudbinu on je nesretni borac
koji će se dvolično boriti za svoje prava pod nebom

koji će dvolično kriti svoje lice iza maske svojih nedjela
kojem će bez izuzetka uzor biti svaka osoba nezrela
koji će prezirati napredak čovječanstva, sirotinju ali i elitu
koji će pljuvati po zakonu i poretku... obično strašilo u žitu

nisi Rembrant ni Remark
nisi slavan ko predak
nisi Šopin ni Tolstoj
prelistaj kućni odgoj

dizanje

tišina plete riječi
kojima vrijeme briše trag
kako se nemir liječi
kada sumnja prijeđe prag

plavetnilo bez kraja
pritišće mi kosti
čime se smisao spaja
dušo na razumu oprosti

pera lome se od hridi
tintu nagriza praznina
na hotizontu strah se vidi
to je sve što čovjek ima

zašto jede meso svoga oca
kojeg prekrila je glina
zašto se odvaja od konca
koji spušten je s visina

kuda da uputim svoj pogled
dok sklanjam se od vatre
život sveo se na ogled
u kojima krv i zloa plamte

hodamo po koricama svetim
ponavljajuci molitve bez nade
kuda god da sletim
ruka nemira mir moj krade

kako život protiče kroz mene
ljudi me sve više plaše
kojim putem samotnjak da krene
kad stare istine ne važe

nedorečen
nedopečen..
mjesec zagrliću čvrsto
na kojoj strani preslikati ovo čuvstvo

forma ne može da iznese
ucvilene snove
cvjetat ce gdje vjetar ih odnese
zamisljam kako udahnuti nove..

Opustoseni ljudi
Ciljaju pogledom na nebesko plavetnilo
Svaki od njih drugom bi da sudi
Ko' da je bas na svakog prosvijetljeno sletilo

Grcam u sei, dok oko sebe promatram svijet
Toliko slomljenih krila
Mnoga nisu bila još spremna za let
Pohlepa i ego prarano se svila

Polozi na grudi moje djelic Svog nura
Ovaj zivot je samo tren koji u vjecnost tetura
Pokazujes mi iznova
Da se u carstva tvoja koraca kroz tisinu
U tami nudis toliko boja
Koje ni slikari ni pisci ne mogu da skinu

Ne budi me
Ne budi me
Bože ne budi me u meni ludi sve..

Moj bataljon je ostao ležati krvav
Prekriven olovnim oblacima i nadom o životu
Svaki moj korak je napola crvav
Na ovaj zapis umjesto eksera dodajte notu

Spremni su bunjevi za pjesme starih plemena
Pozvani su zmajevi koje rodiše gromovi i munje
U meni živi tišina od mene ništa nema
Uistinu o vječnosti nemam nimalo sumnje

Dobro i zlo nije metafzika
Nauci ostaje nepoznato stanje duše i duha
Nema slobode bez rizika
Ko nikad nije čuo šum, može li imati sluha

Savršenstvo je daleko to razum ne poima
Na ovoj planeti nekad se čini ko mit
Ne može se to opisati slovima
Čisto srce u sebi ne može svjetlost krit

Svaki taj metak koji je pogodio metu
Skrojen je davno
Njegov let je više puta otpjevan u duetu
Neizmjerna ga brzina nosi sazviježđima ravno

Iza svake spaljene zastave
Laži u plamenu gorijeti nastave.. 

Zvijezdama..

U goruću iluziju tonemo ko varnice
plameni pupoljci stvarani za tamnice
Obasjani su putevi koji vode u bezdan
u ovom besmislu koliko je ideal vrijedan

Rascvala tmina skriva skamenjena lica idola
ugljenisane duše raspadaju se u naručju mističnih škola
Nad lobanjama našim i nakon nas svjetlost će da titra
među hiljadama zabluda istina će među slobodnnim da skita

Buktinju novog poretka preuzeli su vandali
i iz tmine će ispuzati neljudi ogrnuti svilom i zlatom
Buktinja će ostatke razuma da spali
horde jure na prelistane istine opijene ratom

Huk nemira sliva se venama svezanih pojedinaca
dah vatre diriguje orkestrom za otupljenje živaca
Likerom se ispira krv ali ne i savjest
kako ćeš među ljude zaluđene užasom smisao zavest

Do juče' smo bili spremni osvajati nove horizonte
danas nemamo snage toplinu sprovesti ni kroz note
U kopirane umotvorine izlijevamo ostatke mašte
ubirući klonirane plodove iz zemaljske bašte

Prohujali su vozovi odnoseći daleko Hiperionovu svjetlost
u udaljenu utrobu svemira koji vijekovima spava u tišini
Mi nismo zakoračili, nismo imali tu smjelost
ostali smo barbari koji se dive raspećima i divljini..

Spokoj

kakavog kozmičkog udjela ima u ovom rasulu
u kojem je bljuvotina postala civilizacijski snandard
repeticije svedene na epohalnu nulu
viziju je srušila besčulna gamad...

zaključavam se u krematoriji sa mojim slovima
rađe' izgaram živeći za ideje koje blijede kako ljeta prolaze
ne želim doživjeti mrak na ovim nebeskim kolima
srce mi nagriza nemir jer tamna nam vremena dolaze

naša sebičnost je proklamovala preživljavanje
naše slijepilo je dozvolilo kasapinima iživljavanje
na uštrb života nejasne se slobode veličaju
pronicljivi se zaključavaju i gase, ne smiju da pričaju

bijeda i krv ispisuju epohe
u kojem su neuglađeni buržuji skupili ordenje
ne mogu proleteri gaziti kroz kapitalističke snove
za njih su ostavljene ćelije, pendreci i lovrenje

pasiji sinovi glasno laju naduti
neznajući da se prema njima
gnjevni očuh pokopanih zaputi...

Proxima Centauri

sabijam crne misli..

dok se iz mene cijedi otrovi i znoj

toliko puta smo do gole kože kisli

ja i moji strahovi kojima više ne znam broj

ja i moji planovi protiv života

ja i moji dlanovi potiv čelika uz šapat nota

ja i tišina koja para utrobu 

ja i miris nikotina sa ostatkom svijeta u sukobu

ovaj put dok se zjenice ni isuše

skupljam snagu jer ako padnem izblijedit ću

ovaj put dok đavo iz ormara ne ispuže

ili u tminu padam ili tminu pobijedt ću

moj dah koji se probija kroz ove stihove

moram ispratit jer drugačije ne mogu sanjati

samo snagom volje mogu ukrotiti zvijeri i divove

ja sam čovjek koji se ne želi od svjetla u tamu sklanjati

mogu li silom svog bića nadsijati Proximu Centauri

iako me natrkiva tamno nebo i Artemidin sjaj

iako se za parče mesa ljudi ponašaju ko minotauri

Hermese ! malo mi svog dara barem ti daj..

...

u tišini koju su istkale misli
pokušavam naći sebe i kleknuti pred plemeniti oltar
sva moja čula Tvoji su šapati stisli
robova ima raznih, samo jedan je Gospodar

prije nego odem i izbriše vrijeme sve oblike o meni
želim zapečatit dušu u ovoj paklenoj studeni
svjestan sam da ne mogu udahnuti bez tvoje dozvole
budi milostiv kada se nad mojim zvijezdama crne rupe pomole

kada me okruži tama i satjeraju nemani u kut
milošću Svojom obasjaj moje spoznaje put
ne ruši moje mostove previše je trnja po njima bilo posuto
nemoj dozvoliti da strpljenje moje bude pred svinje prosuto

nekoga budi miris behara a nekog zvuka kamenja
možda su time zazidana vrata istine i znamenja
brusim srce i ostaje samo mali dio koji će da najsjajnije sija
nekako mi se čini da to znamo i Ti i ja..

izgledao mi je lakši onaj put na vrh ove planine
sada mi izgleda lakše da se djelić mjeseca skine
ovo je valjda moj usud koji mi je vezan uz vene
predugo me zadržavao strah, mora da se krene..

volio sam čitati pselame prije nego me prekrije san
sada ih proživljavam a to nije bio moj plan..
borbe o kojima čitah sada se vode negdje u mom srcu
one nemaju cjene i ne mogu se kupiti za uncu

No Life Without You..

"Moja bol - moje rane, nekada pozelim nestat,  da barem imam krila da odletim u beskraj, da barem imam mira ali ja za bolje ne znam"

lovor

od hridi se lome moji soneti
divlje vode odnose sve kapi koje spuste oblaci
odjekuju u pozadini simfonije i dueti
zamagljeni i nedostižni se čine rasuti proplanci

gore svijeće pred Knjigom Zakona
obasjavajući tmine koje oči ispijaju
za neke ljude ne postoje odaje zaklona
predugo se zvijeri nad bićima izvijaju

u sjećanjima gradimo carstva dok plovimo novim
proživljavajući raspeće nad zamislima koje znojem bojim

ne trebaju mi učitelji ni podanici koji zjape u bezdanu
poslani smo da vodimo bitku i prije vremena predanu

nema u meni svjetla i tama me zaposjela
previše je noći u meni strast sama provela
nepopravljivo su razorene nastambe mojih moralnih pravila
svetost se iz prljave čaše znanja o usudu napila

vražije knjige i testamenti koji nagađaju o Bogu
nude mi samo prazninu koju i sam spoznati mogu
lažljivi crvi bez leđa mantijama prekrivaju strah
samo ste jebeni ljudi koji će ipak postati prah

vi ne opraštate jer trovači ste duša
oronuli ljudskih duh je prepun onih koji vaše Bogoslove sluša

obavijen crnim morem i dalek ko' Krim

nad mojim čulima zavija od cigara dim

sagorio sam, ali moj pepeo neće rasuti vjetar

raspadam se, od snova i noćnih mora postao sam prestar..

radio svira..

unoseći note klavira

oštricama vlastitih misli demoniziram ljepotu

granitom satirem notu po notu

stao sam tačno na pola knjige

dalje ne želim, strah me je ove igre

gledam na stare tekstove, ja sam mit

moje oluje su iznjedrile bljeskove, nikada nisam imao bit

tama, tama me obavija i u tami sam slobodan

u tami sa samoćom nikome nisam pogodan

nemam snage za stvarnost

zatvaram oči, mene su skrojile pomama i krajnost

ja sam mrtvih žena prežaljeni sin.. al' ne odzvanja ona "sine moj"

ne uklapam se ni u jedan čin; moj križ je sumnja i nespokoj

...

...

o čemu si razmišljao u tamnicama Bastille dok ti je tijelo nagrizao stud

šta znači svo ovo ludilo, dobro i loše.. i neki jebeni sud ?!

demokratija ko omča nad glavama izmučenih vije

ranjeni šestogodišnjak mrtvu sudbinu mije

svu bol i nemir zemlja će pod svoja njedra da skrije.. 

Apatija..

U vremenu koje nadahnjuje klijanje
mog' neizraslog spomena..
Stremim idealima
koji su čovječanstvo tjerali do promjena..
Izopačeno stanje uma
urušava ljudski duh u ponor..
Poželio sam samog sebe
poslati na odmor..

Ali zlo ne odmara zlo ne spava a ja sam kontra njega
Zlo ne sanja, zlo ne trepće ono konstantno vreba
Ideja ljudskih staleža nad kojima bijeda krvari
Nesvjesne su svojstvene suštine da su samo plodovi crvavi

Želim utjeloviti najbolje od dobra..
To nije stanje, to je mitološko uspinjanje i borba
Pasivnost mojih savremenika u gladnim ustima ne mijenja obrok
Zaboravljamo pomagati prvom do sebe
Muče nas pohlepe i porok

Pomozi čovjeku, čovječe
ako si već jedan dah, barem udahni proljeće
Pomozi čovjeku, čovječe
i tvoja vlastita ćelija u nekoj se dimenziji okreće

Kako je moguće
dok ti pod noge prostiru ruže i pripremaju lovor
srce ti okcidentalne i orijentalne tajne obrće
a ti i dalje ispijaš iza srdžbe, otrov

I baš kroz ovo
misli su mi postale teže nego olovo
Nad bezdanom sam oduvijek ko kralj bez krune stolovo'

Doveo sam se u stanje apatije
Proganjajući smisao iza korica i slova
Jeli sada stanje mog duh uzvišeno, je li bogatije ?!
više nemam predodži rezona ni snova..

Nezavisnost.. sloboda..
Promatranje stropa sa poda
Teško mi je zbog ljudi oko mene
Ne shvataju da praznina kroz moje odaje hoda

Babylon

u bescijenje dio mene šalje sve tvoje darove
ove lutajuće nakaze nemaju ni principe ni stavove
rika lavova među hijenama nema svrhe
doba je u kojem slijepi savjetuju gluhe

predugo odzvanja klavir u raskošnom teatru
ne remete melodiju jecaji na svakom spratu
ne otkidaju akorde ni meci koji služe ratu
slijedimo zvjezdane znakove za koje nemamo kartu..

noću gledam sazviježđa
odzvanjaju tišinom koju nosim oduvijek u sebi
hladnom tišinom kojom nikoga prekrio ne bi'
Vječnosti, samo brzo kroz dušu mi očnjacima zagrebi

nad nama kuca bilo ideja koje formiraju kavez
odavno je sklopljen taj đavoli savez
utlelovljujem biće u tijelu koje je prvog tijela kopija
marširajući uz puk koji duše idealima probija

....
.....
......
.......

koračam kroz polja pšenice i divljih maslina
zlatno sunce se nad opusom mojoj mašti nasmija
pored mene jednorozi i bića nepoznastih pasmina
slika svijeta se mi je nejasnija..

sve je tamnija.. sve je tmurnija..
Brute.. ovdje ko preživi sve, melanholija ga ubija

for freedom..

" Felt like the weight of the world was on my shoulders
..should I break or retreat and then return
Facing the fear that the truth, I discover
No telling how, all these will work out
But I’ve come to far to go back now.

I am looking for freedom, looking for freedom
And to find it cost me everything I have
Well I am looking for freedom, looking for freedom
And to find it, may take everything I have

I know all too well it don’t come easy
the chains of the world they seem to movin tight
I try to walk around if I’m stumbling so come..
tryin to get up but the doubt is so strong
there’s gotta be a winning in my bones

I’m looking for freedom, looking for freedom
and to find it, cost me everything I have
Well I’m looking for freedom, I’m looking for freedom
And to find it, may take everything I have

Oh not giving up there’s always been hard, so hard
but if I do the thanks lase the way I won’t get far.

Mhm, life hasn’t been very kind to me lately, (well)
but I suppose it’s a push from moving on (oh yeah)
in time the sun’s gonna shine on me nicely (on me yeah )
sudden tells me ’cause things are coming
and I ain’t gonna not believe

I’m looking for freedom, looking for freedom
and to find it, cost me everything I have
Well I’m looking for freedom, I’m looking for freedom
And to find it, may take everything I have "

[Anthony Hamilton – Freedom Soundtrack Lyrics (feat. Elayna Boynton)]

..

spavaj..

zar nisu sve istine naš sud

pogled na stvarnost koji odgovara vlastitoj logici

jesam li manje ili više lud

kad kažem da su sve ideje samo oblici

nečijeg uma upravljenog visoko 

tako visoko da ga nisu dostojni ni ljudi ni sveci

obmanjuju nas kroz svevideće oko

dok smrtnici su sjene, odbačeni slijepci

crno upija bijelo

smrt upija život

duša upija tijelo

sve se svodi na porive i djelo..

slijediš duhovne puteve
nadajući se iluminaciji
dok većina vjeruje u zlatne šuteve
ne moraš koračat daleko u tebi su znaci

moja zemlja je košnica
svaka riječ je oštrica
teži se ka monumentima koji nemaju temelja
plaćenici pišu psine
nadajući se pažnji Vašingtona, Teherana, Kremelja..

ocrtavam iz pera mrak
nastojim u opuse prodirati ko Mak
u ovoj Bosanskoj jami
gdje vijekovima već svijetlo tamni..

glavna preokupacija mase je Grand
budi u trendu dođi i ti na štand
pjevaj "kafana je moja sudbina"
dok mnoge makove satire ruka Udbina..

i spavaj
spavaj u svom duokom snu
istruhni na ovom gnojivom dnu..
mri
tebi su nepoznati nemiri..

Lenny Kravitz - Believe In Me

...

kada se kosmos natopi suzama
i svi nemiri tamne noći dobiju imena
hoće li se zavijoriti nikotin među Zeusovim muzama
hoće li Platon naći svoju pećinu bez sijena

kažu prošla su vremena proroka
dok nam sudbina steže omče oko vrata
ljudi nikad nisu koračali bez poroka
uporni su u svojim idealima koje kreiraju od blata

jecaji poput mača kidaju svetu tišinu
skriveni ispod bola, skriveni od očiju stranca
većina ne nađe odgovori ni u Bogu ni u vinu
satriveni traže milost u očima neznanca

svjetlo u njima samima slabo se vidi
kao da je ukaljano životima pa se zasijati stidi
nasjeli na besmislenu ulogu suština u njima puca
a ne znaju da su niti krvi koje zavise od Srca

toliko zabluda i toliko zavjera
toliko napisanih riječi kojima se ne zna namjera
pragmenti istine ne mogu se ostavljat po strani
pogrešni lijekovi samo će pogoršat stanje na rani

na sreću postoje neukaljani šetači
kojima Istina i spoznaja više od života znači
nošeni notama, vedrinom bbez straha za svoj duh
njihov put nikad nije bio niti lahak niti suh..

duševnost..

slika golog poglavara koji obljubljuje grijeh

kriva vizija slobode koju svode na utopiju

dok nosaju maske koje izazivaju smijeh

ličnosti su izlizane, nemaju šta svijetu da otrkiju

nelogične priče i nezasiti ego

uspavani poredak koji je pred sistemom ramenima slego'

umjetnici svedeni na statuse i profit

đavolu ni masi ne mogu pero odbit

usta puna mržnje, usta zazivaju revolucije

ali svi kleče u sjeni države, u sjeni institucije

robovi.. robovi u Egiptu su iza sebe ostavljali piramide

hoćemo li mi napraviti nešto da naši potomci vide

novo jutro novi bijes

"za sve je kriv stres"

još jedan loš dan, još jedna loša noć

kad ne poduzimamo ništa kako će ljepše jutro doć

ponovo oslikavaju srdžbu, pera u šapama tuđim

pogledi puni zvijerstva streme korekcijama tvrđim

krvoprolićima, strahu i nemirima novim

kako da upoznate sebe pod okovima ovim

ubij, prevari, ukradi

novo zlo zasadi

novo geslo nažalost mog vremena vremena

novi dar ljudima svojstven ambiciji plemena...

lako zaboravljamo

sve je tako lijepo ispisano i ukoričeno

pogrešna pitanja Univerzumu postavljamo

podcijenjujemo dušu i ono neuoličeno..

Oh heaven I wait with good intentions..

ne želim zatvoriti oči

ne želim propustiti iskru života

koja o tvojoj ljepoti svjedoči

podrhtavalo je tlo kojim koračam

gazio sam neutabanim stazama

od poraza volju i tetive jačam

ne pronalazim se u prosjeku, nema me u frazama

pokopan sam ležao pored svoje žive volje

pored svih mojih napora ..

trudeći se da svijet bude mjesto bolje

željan da mi opus ne bude zid ovog zatvora

ko vosak topili su se svi oni pisci

koji su mi sa zvijezda došaptavali KO SU LJUDI

u vlastitoj šutnji proganjali su me krici

prekrivala me je tama iz koje se rijetko INDIVIDUA BUDI

stao sam pred Istinu prije nego sam planirao

onu istu kojom sam u bijesu usta ispirao

prihvatajući svoj usud

nema srce u koje DNA smisla nije utrt...

budi dobro ..

divno nebo je modro

izaziva blagi osmjeh i naklon

budi doro i Ja ću iti tvoj hlad i zaklon

postovi.. moji mostovi

Nisam spreman da zrijem
Iza porušenih zidova se krijem
Majka mi je zemlja, a otac plavo nebo
Predugo sam u sunce iznad horizonta vreb'o

Dišem nad notama koje ispisuju stvarnost
Dišem nad navalom iluzije koja negira realnsot
Svako dijelo svog tvorca inspirise kroz vrijeme
Dok ljudi pred strahom blijede dok ne zanijeme

Zatvaram oči i gutam tišinu
spokojan osjećam da tonem
Ne sluteći plitkost onih koji griješe
Nad kojim se svi moji heroji smiješe..

Nečija tamna predodža
Za vlastitu misao mi ne treba ni povelja ni svjedodžba
Sve što jesam i što nisam naveo
Samo je suština u koju me razum zapleo

Precizno se riječima konstruišu sve zablude
Možeš birat strane ali će ti svakako da naude
Tvome izvoru smisla i miru koji te nosi
Korijenu tvog bića pred kojim materija prosi

u raskošnoj noćnoj mori
svaki sekund ti pod kožom gori
prihvataš taj neshvatljivi jaz
između sunca i cvijeća koje satire mraz

Vremenom shvataš..
Sudbina je obavijena tajnom
Dok u ništavilu postaješ zvijezdom sjajnom
Porazi i pobjede to je hronologija
Ali sigurno je jedno.. Đavo drugog Jokera ne dobija..

Gubim osmjeh

Krvotoci zagađeni

Opusi Facebookom zagrađeni

Kompleksima nagrađeni

Nitko nije kriv..

Akademski prosperitet urušen u pohlepi

Dvoličnost usavršena da se obmanjuje po potrebi

Rad je potcijenjen jer ko olovo je težak

Nabaci hollywoodski smiješak

Medijska se poruka kroz um lako probija

Nemaš svoj stav, nema šta da se pobija

Plastične ideje provaljuju u tvoju svijest

Diktiraju ti šta ćeš slušat, šta ćeš gledat, šta ćeš jest

Skamenjeni divovi

Koje ne bude više ni zvona ni stihovi

Koje ne bude ni suze

Za vas ne postoje ideali niti muze

Ljepota i ljubav izveli su nas iz pećina

Zar nisu nekad ljudi nosili nebo na leđima

Zdrav razum i porodica ko ćelija društva

Kao da samo laž svoje istine na sloodu pušta

Slaboumlje se širi ko zaraza

Prepuno nemira i nakaza

Prepuno neiskrenih pogleda

U vasim ocima se ogleda

Demonizirani Vavilon perpun pohote i naslade

Krcat spodobama koji teže da se tuđom patnjom zaslade

Sanjao sam o boljem svijetu

Za narastaje nove

Ali nemam snage ni volje čak ni za ove

Povlačim se u tišinu dok ne dočekam svoj mir

Sudbina će povući crtu i svrstat me u zbir

:*

marlboro touch 5

za mog druga koji večeras radi III smjenu..

ne može stati drug..

u knjizi života, na par strana

život je prilično dug

guta nas ko okean u svoja okrilja slana

vrijeme ko zahuktali voz

gazi pred sobom i ljepotu i ideale

vrijeme nas je obuzelo skroz

blijede pobjede koje su u ime momentuma pale

lojalnost..

pred usudom ko tamna noć leži

opasnost..

pred kojom se svako iskren ježi

interes ispred boga

ispred uvjerenja 

interes je ljepilo za mase mog doba

lijepi se za njega ljudstvo iz svih domena

pišem u ime prijatelja moje mladosti

prije nego mi razumu đavo napakosti

kada mi vječna zvona otkucaju posljednje sate

kada mi sve grijehe osmijehom anđeli plate

biti prijatelj čovjeku 

skovanom od dobrote skromnosti i pravde

u čijim očima plamti sjena istine i nade

biti prijatelj onome kojem je do tebe stalo

to je pravi dar sve drugo je premalo...

sve dugo je ravno šapatu pijanih

sve dugo stražari u redovima izdanih

kad nas starost satjera uz ambis

ova slova će nositi iste poruke i natpis

nema logike

hladna bora na mom licu
predstavlja sitnicu
predstavlja ideal
u mrtvom kokošinjcu

između munara
i starih spomenara
zakopavaju se ljudi
i svaki od njih se trudi

- osjetiti vjetar u kosi
jer smrt nas sa sobom nosi
- vidjeti osmjeh na dragom nam liku
prije nego nas vrijeme proguta u kriku

dišem, ispod dvije hiljade godina o onome što znamo
dišem, ispod milijun sazviježđa dozivajući riječi samo
dišem, ispod oblaka koji donose stud i nose toplinu
dišem, ispod gomile zvijezda izučavajući papirus i glinu

na vrhuncu smo Babilonskih dvorova
pa sad skačemo naglavačke
među Kralja obezglavljenih stvorova
i izučavamo nauk naopačke..

naziv posta teza je prosta

u ćeliji..

kroz prozor vidim samo snijeg i beskraj

umotan u tamu..

govorim vlastitom umu "ne sjaj"

prošlo je vrijeme ljudi tvog nazora

poput utvare izblijedjet ćeš bez napora

idealizam je pokopao sve njegove tvorce

ginuli su napadajući perima dvorce..

zar niste jednom bili dječaci i djevojčice..

sada vas sortiraju sve redom u klaonice

nije slooda demoniziranje tijela

sloboda je progutana sirova i cijela

obzorje nad kojim caruje svjetlost

ljubi mirne vode mora dalekih i hladnih

uistinu samo rijetki upijaju tu vrijednost

na tromeđi kraj demona i navika gadnih

vrelo sunce snenog me budi
u žaru je nestao moj pisani trag
zar i u ambisu nemir kida mi grudi
paklene slutnje mi poklanja vrag..

kako vrijeme protiče
glas razuma kao da odjekuje sve tiše i tiše
svako dobro usnama srce mi dotiče
dok očima upijam ono što u zvijezdama skriše..

Homeless

zveket tuđe noćne more
plovi ti kroz pore
plovi ti kroz krv u osvit svjetle zore

je li teror doktrina
kojoj prija toplina
svakog bez mozga u sjeni tiranina

dok satjeruju plemena
dok im zatiru imena
u slavu nafte i boga bezimena

Horus ili R'a
đavo nad vama sja
više od mene zna, zbog toga nemam sna...

kao protiv okultizma i protiv magije
a upravo se magija iz tvog neznanja napije
pa kida tkivo
diktirajući navike i nivo

godinama su ispred i svi znamo to od prije
godinama u nama samo mržnja zrije
godinama pohlepa sraca vam grije

moral se na baštini
jer u ovoj prljavštini
svi se gušimo u prašini...

nema soneta
ova površnost mi smeta
sve povezujem sa Zlatnim mitom
umirem od tuge pri tom..

đavo je rogat
pa ko' mu doda rogove
đavo je bogat
pa vi ga ramite uz bogove

moral je dostojan samo onog bez principa
moral je boja za uljepšavanje djela i lika
dogma ko dogma prepravljanja perima
ispisivana mačem pa ostavljena zvijerima

Je suis la vérité

mirišu Narcisi i opet miriše olovo

osjeti se strah od kojeg je svaki moj predak bolovo'

na transparentima sloboda, a pred očima teror

na čijoj je to strani davno oplakani heroj ?

opet je precijenjen vrhovni meštar

ovih dana samo se traži nesklad i nepar

a iznad naših glava spisi

ne možeš biti čovječe ono što nisi..

sve istine svijeta ukazuju na počelo Jedno

ne prizivaj užas jer već ti je odavno svejedno

oduvijek su individue mrtve na konjima jahale

oduvijek su mase pred Istinom oči zatvarale

mirišu Narcisi, ali nemir je nastanio ljudske odaje

pa zar krv i suze ko jedini trag ostaje

pod ovim plavetnilom prepunim bisera, mom' srcu dražih

prepunih ljudi, od svilenih duša još blažih

zar je spokoj u tome da pate drugačiji

zar je mir to kad slabijeg uništi jači

zar su sve pobjede na uštrb onih mrtvih

ima li sloode između ovih utvrda krutih

Bože, jedina Istino, moj Gospode

pa zar da me slijepci sa tvoga puta odvode

dok kada će užasom svoje dokaze da sprovode

baš oni koji imenima Tvojim nazivaju svoje povode..

osveta..
krajnosti i izopačeni um
djetinstva od svijeta oteta
život je slomljenih snova pun

previsoko su neuprljane zastave
na sirovom vjetru se viju
pokoljenja će u istim pravcima da nastave
za kaznu će iste nemire u sebi da kriju

drthte mi ruke.. tjeskobo
zašivam zelenim rimama rane koje sam čavlima probo
sve vrijeme svijeta u kojem bezbrižnost truhne
ne može stati ni u riječi niti u urne..

prolaznost i uzdah za životom
ja sam odabrao svoje tvrđave a potom
zakoračio u bezdan kojem sam odan
ne mogu biti niti kupljen niti prodan

ja sam Tvoj blagoslov zašio za srce i kapke
za dodire, krvotok a ne za utjehe kratke

u viječnost.. kroz baršun i blato
u sopstvenu cijelost.. nad zlatom carujem zato
nad blještavilom, ja sam još blještaviji
nad ništavilom, od toga sam strašniji i stariji

klesan sam godinama u tišini
klesan sam u samoći da bih vidio u crnini
besmisao kojim se oblikujemo danas
besmisao o kojem se ne smije pričat naglas