pločnici

riječi koje ispiriše beton ne mogu trajati dugo
blijede kao i njihov tvorac koji ne zna ništa drugo
cementirani slojevi kroz koje se život ne probija
nastamba životnih devijacija od kojih svaka smisao pobija

osjećam se ko vještac zagledan u runsku abecedu
kojem sude ljudi čiji su ideali skovani u srednovjekovnoj tami
moja osjetila i nazore hermetički vizionari jedu
koji su ogluhli na unutarnji glas u ovoj neprirodnoj galami

kad daleko si od tijela koje voliš
osjećaš da nema stega koje bi te ujedinile sa dnom
prerastaš mjesta na kojima se poget moliš
stapajući se u oazu stvarnosti koju mnogi nazvaše snom

godinama listajući knjige ljudi koji su zidali civilizaciju
pokušavao sam pronaći svoj put koji će me voditi kroz tamu
žudići da dušu naslonim na tu zvjezdama okićenu inspiraciju
slutim da je svaki čovjek djelić slike vječnosti u nezavršenom ramu

upoređujem ono što kreira onaj kojeg zovu umjetnikom danas
ne želim povjerovati u Zlatni mit jer ću nadu zauvijek da sravnim
strah me je izgovoriti ove nemire pred sobom naglas
nažalost čine mi se realnim pred nadanjima sraminim

...

danas je jedini smisao egzistencije komfor i novac
na njima se zasniva popularna kultura na čelu sa egom
svaki neradnik je žrtva i kroz tu sudbinu on je nesretni borac
koji će se dvolično boriti za svoje prava pod nebom

koji će dvolično kriti svoje lice iza maske svojih nedjela
kojem će bez izuzetka uzor biti svaka osoba nezrela
koji će prezirati napredak čovječanstva, sirotinju ali i elitu
koji će pljuvati po zakonu i poretku... obično strašilo u žitu

nisi Rembrant ni Remark
nisi slavan ko predak
nisi Šopin ni Tolstoj
prelistaj kućni odgoj