dizanje

tišina plete riječi
kojima vrijeme briše trag
kako se nemir liječi
kada sumnja prijeđe prag

plavetnilo bez kraja
pritišće mi kosti
čime se smisao spaja
dušo na razumu oprosti

pera lome se od hridi
tintu nagriza praznina
na hotizontu strah se vidi
to je sve što čovjek ima

zašto jede meso svoga oca
kojeg prekrila je glina
zašto se odvaja od konca
koji spušten je s visina

kuda da uputim svoj pogled
dok sklanjam se od vatre
život sveo se na ogled
u kojima krv i zloa plamte

hodamo po koricama svetim
ponavljajuci molitve bez nade
kuda god da sletim
ruka nemira mir moj krade

kako život protiče kroz mene
ljudi me sve više plaše
kojim putem samotnjak da krene
kad stare istine ne važe

nedorečen
nedopečen..
mjesec zagrliću čvrsto
na kojoj strani preslikati ovo čuvstvo

forma ne može da iznese
ucvilene snove
cvjetat ce gdje vjetar ih odnese
zamisljam kako udahnuti nove..