izgon

ja sam dirigent ovog orkestra koji tone u bezdan

tonemo skupa jer našoj himni sam predan

prošle su epohe ljudi kojima pripadam

dvadeset prvi vijek je stanica na kojoj ispadam

zaledio je mraz suze u mom pogledu

nisam imao izgleda u ovom krvavom ogledu

raznosi me vjetar ali moje rijeci ko sidra ukopane stoje

odolijevat ce vremenu kada moja djela prestanu da broje

tražim tako malo, dašak dobra koji ce me uznijeti

na postolje onih koji su vjerovali da je svrha života urmijeti

moja duša je rajski pašnjak na kojem rastu makovi

dok me upija život oko mene truhu znakovi

suicidalni ratovi zauzeli su mjesto koje pripada toplini

Prometeju sidi, ovaj lovor sa moje glave skini

dašak istine ne salazi sa usana onih koji istine znaju

oko nas su tmine kojima isti ljudi okvire opstanka daju

revolucije su prošle i ugasli su plameni okovi

iz drveta života iscijedeni su božanski sokovi

sada vam treba heroj kojem ne kola krv

koji nije covjek, koji proždire strv

nije dovoljna emocija traba vam bič koji u tami sjeva

ovo je lutkarska presdstava na kojoj Pinokio svoje laži spjeva

na očigled razumu mi pružamo ruke da nas vežu i bace u oganj

ne dam istine.. ali šta o tome zna ova hladna pogan