Spokoj

kakavog kozmičkog udjela ima u ovom rasulu
u kojem je bljuvotina postala civilizacijski snandard
repeticije svedene na epohalnu nulu
viziju je srušila besčulna gamad...

zaključavam se u krematoriji sa mojim slovima
rađe' izgaram živeći za ideje koje blijede kako ljeta prolaze
ne želim doživjeti mrak na ovim nebeskim kolima
srce mi nagriza nemir jer tamna nam vremena dolaze

naša sebičnost je proklamovala preživljavanje
naše slijepilo je dozvolilo kasapinima iživljavanje
na uštrb života nejasne se slobode veličaju
pronicljivi se zaključavaju i gase, ne smiju da pričaju

bijeda i krv ispisuju epohe
u kojem su neuglađeni buržuji skupili ordenje
ne mogu proleteri gaziti kroz kapitalističke snove
za njih su ostavljene ćelije, pendreci i lovrenje

pasiji sinovi glasno laju naduti
neznajući da se prema njima
gnjevni očuh pokopanih zaputi...