Apatija..

U vremenu koje nadahnjuje klijanje
mog' neizraslog spomena..
Stremim idealima
koji su čovječanstvo tjerali do promjena..
Izopačeno stanje uma
urušava ljudski duh u ponor..
Poželio sam samog sebe
poslati na odmor..

Ali zlo ne odmara zlo ne spava a ja sam kontra njega
Zlo ne sanja, zlo ne trepće ono konstantno vreba
Ideja ljudskih staleža nad kojima bijeda krvari
Nesvjesne su svojstvene suštine da su samo plodovi crvavi

Želim utjeloviti najbolje od dobra..
To nije stanje, to je mitološko uspinjanje i borba
Pasivnost mojih savremenika u gladnim ustima ne mijenja obrok
Zaboravljamo pomagati prvom do sebe
Muče nas pohlepe i porok

Pomozi čovjeku, čovječe
ako si već jedan dah, barem udahni proljeće
Pomozi čovjeku, čovječe
i tvoja vlastita ćelija u nekoj se dimenziji okreće

Kako je moguće
dok ti pod noge prostiru ruže i pripremaju lovor
srce ti okcidentalne i orijentalne tajne obrće
a ti i dalje ispijaš iza srdžbe, otrov

I baš kroz ovo
misli su mi postale teže nego olovo
Nad bezdanom sam oduvijek ko kralj bez krune stolovo'

Doveo sam se u stanje apatije
Proganjajući smisao iza korica i slova
Jeli sada stanje mog duh uzvišeno, je li bogatije ?!
više nemam predodži rezona ni snova..

Nezavisnost.. sloboda..
Promatranje stropa sa poda
Teško mi je zbog ljudi oko mene
Ne shvataju da praznina kroz moje odaje hoda