Stradivari

ja sam đavolji prkos 

kojeg raznosi stud...

možda vrag mi je kustos

možda sam samo mutan i lud.. 

procijeni svoj sud

pera skrivaju forme kroz koje govore mrtvi

ja sam varljiva varnica koja svjesna je smrti

odriješio sam ruke predajući ih noći

srce me ne vodi tminom kojom ću poći

samo prkos i mag

samo tenor i vrag

samo lirika kojoj ovo vrijeme je gnijezdo

samo muzika koju sam ti sa dušu svezo'

obmana..

vatrena iluzija jede te ko pomama

kastrira sva naličja Ademova lika

satire od planine milione božanskih slika

dok glođeš kosti palog brata

kazaljka će presijeći žile oko vrata

i isteći će sav život koji te u sazviježđu odaje

i napustiće te đavo koji duše ljudske vatri prodaje...

 

marš mira

strahom sluđen

životom zaluđen

trčim pored humki grobova u koje me trebaju položiti

trčim iako znam da će me svaki korak isušiti i potrošiti

trčim.. nad nama se svilo zlo i vuče me u grotlo straha

pužem da osjetim još jednom miris svoje žene..

pužem jer samo me želja za njom odvaja od ovog praha

želja za njom drži me na površini dok sunce prži stjene



iza mene ostaje svijet

i sav moj mir tminom razapet

miris ovog ljeta nadjačavaju rafali, krv i barut

ali trag mog kućnog praga neće ostati zatrt..

suza nemam jer prkos mi srce hladnim rukama čupa

ovim krvavim putevima nekad koračali smo skupa

ja i oni koji krv istu smo djelili

ja i oni koji smo pred čemerom od ludila za dan pobjelili

...

usnio sam san
raskomadan
pokidana mesa
i smrt punu bijesa
čemerom lomi oblake
raspliće vrijeme i krati korake
tako slobodan
ne dotiče me više smisao
od smrti odmoran
spreman sam pojest sve što sam napisao
blijedi grumen života
ne uklapa se u rajski dvor na drugoj strani
u meni se truni godina stotota
prolaznost mi kožu borama hrani
oko mene đavolji spisi
hladne vode prave rascjep u mom srcu sa svijetom
rastu mi krila na crnoj misi
oči zatvaram pred svijetlom
oko mene dahću nemiri
grme bubnjevi
kada se nit života uznemiri
na rukama krvave žuljevi
bosih stopala trčim preko Kavkaza
tišina mi bunilom misli zamaza
rušim svoj lik
izjeda mi dušu troglavi bik..

The Guardian of Liberty

mubera..

Žar mog živog srca
Pokušavam ti opisati pjesama
Za tebe u svakom dahu kuca
Tvoja ljepota u njemu nikad ne spava

Kad nisi pored mene
Čežnja mi plete kraljevske lovore
Niz zidove klize tvoje sjene
Tvoje usne kroz moje misli govore

Predugo sam živio među stjenama
Ti si pustinjska kiša, tečeš mojim venama
Tvoj osmjeh ne mogu iznijeti ni Betowenove note
Iz tvoje ljepote vizije mog smisla se kote

Tvoje biće je moj ponosni hram
Da te volim dušom svom to jedino znam
Moja si kraljica pred kojom ne skrivam lice djeteta
Svaka tvoja suza i uzdah moja su tvrđava presveta

Volim te ljubavlju kojom je Bog inspirisao ljude..
Da im žena dom i zakletva bude..

Kaleidoskop

prolazim kroz košmare ko Mosija
ne pitam se više ko ih posija
svaka duša je stjerana na rub
jer tjelo je potrošač nezasit i grub
ljudi - nakaze, Bogu nikad nisu bili vjerni ni skloni
toplinu koju nosiš u sebi sa ovih je prostora ukloni
čudan čovjek čini čuda kako bi prevario iste
al u grmu teških tema ostatke mu čiste

sve zastave su iste nad njima cauje svastika
žuljevimi mi krvave, ali neće me progutati plastika
opijeni slavom smrtnici izvrću kolijevke iz čudnih nakana
istorija ljudi prije kraja vremena će biti tiho zaklana
predaleko su Odisj, Ahil i Hektor.. i svi miljenici Gospoda
počivaju u tišini daleko od izopačenih povoda
jalov čovjek kandžijom uzdiže imperiju bespuća
ali nema snage bez ujedinjenog plasta žilavog pruća

varajte i lažite
i lažne utjehe tražite
i nad svojim lažnim egom krvavi bdijte
i izgubljene bitke bijte
vodite svoje srdžbe do oltara
ali đavo bolje od svakog od vas vara
svaku izmamljenu suzu ponijećete u svojima zjenama
a suzama se ne mogu lomiti stoljetni tragovi na stjenama

potopljen na dno mora, izjeda me stoljetna so
ne vidim sunčevu svjetlost izjedaju me egoizam i zlo
krv sirena natapa potpljena jedra
sanjam vremena u kojima sam bio pogleda vedra



rastopit će me voda noseći u beskraj moj obris
a na hartijama nigdje neće ostati moj potpis
bio sam tako blizu svodovima Olimpa
smrtniku nije siđeno nirvanu čulima da opipa


slijedi mi egzekucija
pojedinac nije nosilac revolucija
ideali su postali zamjenska prostitucija
krvoločost je razbila sve Darvinove laži i evolucija


košmar mi surov, guta me na javi odnoseći smisao u suton
udaljeniji sam od nirvane nego li od Zemlje Pluton
znam da nije prevara učenje prastarih monaha sa Istoka
ali neke vode su previše slane i ne pomaže im nijedna pritoka

ono prastaro. ono tamno u vječnosti gnilo
što se u pravremenu svilo
u ljudskim venama
dušom i očnim mrenama
tiho me zove u zaboravljene riznice bestjelesnog
vragoljeg i bezvremenskog

iz tišine ideje progovraju
nad njima se pogledi onostraog odmaraju
..
ja sam kašmir
oživljavam tintu i papir
usud i trn
na šahovskoj ploči kralj bjelocrn
...
smisao
smisao
smisao
smisao
smisao
smisao
smisao
smisao
smisao
smisao
o ovome sam sebi knjige ispisao
razum izlistao
na kraju zablistao

molitva

posipam hidrogenom zvuke i boje
koje se rađaju pod damarima mojih čula
neka izgaraju dok mi anđeli nanovo dušu upliću i kroje
u ljudima je ogoljena pustoš.. truhla nula

dok odvajaju dušu od mesa, čupajući zglobove
polijevaju snovima mase
veličaju samoprozvane bogove
ovaj oganj smrtnici nisu u stanju da gase

ogoli mi vječnu dušu Gospode
od Tebe me tmine u zlo odvode
dovoljan mi je samo jedan razlog da trajem
ali polomljeni su svi, inspiriši me jer na zvijezde ko pas lajem

živ ruho pojim na pogrešnim izvorima
možda je šutnja jedini odgovor pred svim izborima
spusti na mene mir koji nose proroci u njedrima
samo Tvoje riječi su vjetar mojim jedrima

iznad mene mjesec opijen ljudskim zlom
baca svoje strune na ovo mjesto koje ne mogu zvati dom
presijava se u noći, spomen je jezicima mnogim
ja sam sanjar koji hita za spoznajama u hramovima strogim

bez svjetlosti putujem u zemlje magova i titana
gdje je ideja čista vodilja i nije smutnjom isprana
i jesam, jedan među milion jebenih smrtnika
beskompromisna karika ovog lanca skrojenog od putnika

ovog vremenskog karnevala ja nisam ni silueta
nad mojom sjenom sunčeva je bezvremenost razapeta
ne znam dokle mi sežu korijeni ali otac mi je upornost
koliko čovjek može da se promjeni kada mu je srž otpornost

poštujem one najveće koji su koračali ovim drumovima
poštujem one najžešće koji su tresli sazviježđa svojim umovima
poštujem život koji me inspiriše jutarnjim vjetrom koji pustoši bezdan
poštujem životni put mog djeda koji je bio većoj sili do smrti predan

divim se smrti koja prkosi životu onih koji nam nameću red pseći
divim se čovjeku koji uprkos režimu ne boji se istinu naglas reći
divim se radniku kojeg nije stid koru hljeba pošteno steći
divim se čovjeku za čije neuspijehe nije kriva država, Bog ili neko treći

slooda taj pjesnički sonet otpjevan na šesti dan stvaranja
ostala je nedodirnut rukopis među zvijezdama, konak za odmaranja

umotana u kašmir leži u muzeju snova.. vječita oaza zavaravanja

karizma

gdje su svi ti pjesnici..
sažvakali su ih svjetonazori i dnevnici
život je tako hladan kada je platina smisao
generacijama je života gladan svako ko' je pisao

o ljepoti koja je utkana u korijenu
o bistrom poptoku koji zemlju kvasi
čvrstinu duha ne razmatraju ko promjenu
ubjeđeni smo da će sve neko da nas spasi

nije silazak spasioca samo zavjet suštine
ljudsksa vrsta se mora uspeti do grala kroz tmine
svjetlo ne može obasjati oči koje gledaju u crnu raku
to je obmana kojom su nas naučili u mraku

zatirem sjeme strahu
dok sa agonijom srastam isijavat ću sjaj
poput zvijezde koja svoje ostatke poklanja prahu
pripadam Vječnosti ja sam iskona sin.. dok ne pokida me kraj..

kazivanja

gužvam riječi proroka
dani su vječni bez obroka
izmučeni zazivaju, ljubili bi u čelo Krista
usud živote ko listove Biblije lista
zabijam prste pod tkivo čupajući ključnu kost
ja sam tiranin, ja sam sanjar i pastuh prost
ispijam gorčinu svoje žuči, želim sastrugati na zubima gleđ
život je jama bez boje, podsjeća me na kabur smeđ

i taj toliko navikani prastari raj
izgubio je u mojoj viziji boju i stari sjaj
i dvor posljednjeg čovjeka koji će koračat tminom
ne spira mi loše misli orijentalnom bjelinom
korice u kojima se nalazi lijek za mladost
prodali su nam bezdušni demoni kako bi ulili hrabrost
mašti.. koju su učinili divljom i slobodnom
kroz ovu bijedu jedinom putanjom prohodnom

osjećam se poput zvijeri potopljene u pehar slasti
poput orla koji nikada na zemlju neće pasti
poput lutke u horor filmu koju trgaju dok šuti
poput pustog otoka koji pjesme sirena ne može čuti
poput krda divljih jelena koji rogove razbijaju od stabla
poput pustinjaka kojem za znanje nije potrebna tabla
zdrobljen od nastojanja da zasijam kroz vijekove
sebična stvarnost tjera me kroz vatru po lijekove

u milion ispisanih djela ne nalazim smiraj ni trag
koji će me dovesti do mjesta gdje caruje svjetlo ili vrag
u milion ispričanih ne nalazim pravac ni smisao
ovi stihovi su samo prašina pod kojom sam disao
ostavština praznini koja će ostati umjesto mog imena
dio duše koja će ploviti kroz prostranstva plastična i limena
dok me ne zaslijepi beskraj svojom svjetlošću
dok mi srce ne pukne težeći za svetošću

rune

čitam rune
tama mi ime kune

milion raštrkanih planova
stražarili su nasuprot moje volje
krvavih očiju i dlanova
gazim kroz staze bolje

ja sam volja.. čeličnim zubima grizem granit
možda sam izutetak, možda sam ko sablast mahnit
nosim sazvijeđa u grudima
moje riječi će ploviti među čudima

kruniši me nad oblacima koji prekrivaju Bliski Istokok
udiši me kada na svijetu ne bude od ljudi nikog
ne diži pogled ka nebu u tebi su prostrana carstva
u tebi su raspeća i raj.. još korak do božanstva



 

udisaji

ovog puta ne stajem dok ne porušim svaki bedem
ocekivanja rastu dok živog sebe jedem
pucala mi koža pod bicevima sudbine
prkosom i voljom remetim igre Udbine

mirišu proljeca na bosiljak
krv ce saprati svaki moj ožiljak
život boli a iz boli se radaju titani
šta smo radili svi cemo pitani

smisao.. sve su to isplanirani koncepti
na kamatu mi uzimaju dušu.. ostalo su procenti
svaka rijec sam ja i svaka mi je krvava rima
prije zalaska sunca u meni krvi još ima

život uzimaš dok te vjecnost udiše
koliko vecih od mene poput sjena ubiše
život je sirov nauk bez teorijskih pravila
budi svoj..  teorija je tu da bi ti um savila

sloboda..

prekriva nas timna u koja guta naše mirise
kao da dodirujem proljeće koje miriše na irise
zijezdana prašina rasuta u tvojim zjenama
rađam se dok mi otikdaš kožu i spajaš se sa venama

nježnosti oko nas je surov  beton utopljen u kreč
svojom ljepotom kradeš mi svaku riječ
kradeš me od nakaza nudeći mi dah sa svojih usana
noćas vrijeme umire u nama

brišeš sa duše sve tragove mojih poraza
nudeći čulima više od predodže i odraza
osjećam pod svojim prstima krv koja buja
potapa me okean dok nosi me tvoja struja

u mom biću odjekuje samo tvoje ime ženo
koje sam skrivenom mjesecu spomeno'
kada sam uz tebe upijao njegovu svjetlost
voljan sam ovu noć nositi sa sobom u vječnost

iza soneta i pročitane hartije
otvaram nebeske kapije
koračam zvjezdanim hodnicima
tražeći smisao pužem za otiscima

hiljadama sam godina daleko
od ideala koje je stvarao neko
tako vispren sabijao je vrijeme u jedan red
u kojem je svaki zarez, u historiji otisak blijed

moje srce kuca u srcu kosmosa
istom biti i istom frekvencijom međuodnosa
za srca skrojena od ljubavi ovo je doba nazadno
vrijeme sjena i opsjena previše hazardno

vizionari koji ne vide a tumače vizije
dok krljvu natapaju rtove i nizije
progutat će nas poput okeana baš sve
globalno slijepilo.. sanjamo nametnute sne

Feels like fire

mirišu anđeli i timne
mirišu na bezdan i okeanske dubine
čiste mi rane
kojima se nemiri hrane
tjeraju vraga
sa mog kućnog praga

paradira život naočit ko utvara
pred njim se svaki smrtnik umara
ja sam kršteni okean u kojem krvare kitovi
pjesma kojoj ne odgovaraju ritmovi
bestjelesna epoha koja guta ljudske kože
vatra koju tamni oblaci lože

snovi su uže kojim se uspinjem ka zvijezdama
sa njih gledam lica prorocima neznana
silan je trag prirode u mojim žilama
a divna su vremena za izrode koji caruju silama
pregršt praznine koja se prolama sa litica Olimpa
koju samo Prometej jagodicama opipa

zadovoljan polažem svoje tjelo na oltar
za prikaze u svojoj sobi nemam ormar
one sa zidova vise, miluju mi bradu
preklinju čovječanstvo sanjaju o Hadu

šutnja im je kapija
oko koje se metafizika sabija..

Travis A. King-Mountain Slide

sunovrat ideala

neće me čuvati utvare svojim krilima
samo će me kidati surovi bezdan
okrećem leđa mrtvima i živima
ne postoje više putevi kojima sam predan

srušeni su koloseumi svih mojih borbi
iskrivljena su naličja božanskih tvorbi
izblijedjeli su pseudonimi svetaca na hartijama
đakoni umjesto milosti nose đavole pod mantijama

neka me vode svijetli putevi kroz doline mrtvih
kada budem nad ništavilom bdio
daleko od granica i zakonika krutih
iza kojih se svaki neiskren ljudski ideal skrio

ja sam istina...
najiskrenija buktinja srasla s venama
u duši ovog smrtnika koji sija među sjenama
dok piše mjesecu i njegovim mjenama
jer ne vidi lavove među hijenama

lešinari kruže
iznad svake staze duže..
dolazi zlo po pustinjske ruže