karizma

gdje su svi ti pjesnici..
sažvakali su ih svjetonazori i dnevnici
život je tako hladan kada je platina smisao
generacijama je života gladan svako ko' je pisao

o ljepoti koja je utkana u korijenu
o bistrom poptoku koji zemlju kvasi
čvrstinu duha ne razmatraju ko promjenu
ubjeđeni smo da će sve neko da nas spasi

nije silazak spasioca samo zavjet suštine
ljudsksa vrsta se mora uspeti do grala kroz tmine
svjetlo ne može obasjati oči koje gledaju u crnu raku
to je obmana kojom su nas naučili u mraku

zatirem sjeme strahu
dok sa agonijom srastam isijavat ću sjaj
poput zvijezde koja svoje ostatke poklanja prahu
pripadam Vječnosti ja sam iskona sin.. dok ne pokida me kraj..