iznad mene mjesec opijen ljudskim zlom
baca svoje strune na ovo mjesto koje ne mogu zvati dom
presijava se u noći, spomen je jezicima mnogim
ja sam sanjar koji hita za spoznajama u hramovima strogim

bez svjetlosti putujem u zemlje magova i titana
gdje je ideja čista vodilja i nije smutnjom isprana
i jesam, jedan među milion jebenih smrtnika
beskompromisna karika ovog lanca skrojenog od putnika

ovog vremenskog karnevala ja nisam ni silueta
nad mojom sjenom sunčeva je bezvremenost razapeta
ne znam dokle mi sežu korijeni ali otac mi je upornost
koliko čovjek može da se promjeni kada mu je srž otpornost

poštujem one najveće koji su koračali ovim drumovima
poštujem one najžešće koji su tresli sazviježđa svojim umovima
poštujem život koji me inspiriše jutarnjim vjetrom koji pustoši bezdan
poštujem životni put mog djeda koji je bio većoj sili do smrti predan

divim se smrti koja prkosi životu onih koji nam nameću red pseći
divim se čovjeku koji uprkos režimu ne boji se istinu naglas reći
divim se radniku kojeg nije stid koru hljeba pošteno steći
divim se čovjeku za čije neuspijehe nije kriva država, Bog ili neko treći

slooda taj pjesnički sonet otpjevan na šesti dan stvaranja
ostala je nedodirnut rukopis među zvijezdama, konak za odmaranja

umotana u kašmir leži u muzeju snova.. vječita oaza zavaravanja