feel me

gledam u betonski zid
to je vrhunac opsega mog opusa, mog bola
godine prolaze dok gubim vid
ne prepoznajem sumrak niti opijum idola

slažem tišinu i njene nijanse
bodreći nemire pred kojima nijemim
nemamo svi iste boje duha niti šanse
vlastite ostatke ću u pjesmama da spremim

živjeti u ćeliji i pisati o slobodi
koja se kurva sa idealom sreće
izolovanom umu ta laž godi
on sanja zastave koje nikada ponijeti neće

zid glođem očima, ranjavam ga... on šuti
zid rušima u mislima, mrvim ga... on šuti
zid prezirem jer me guši, ko će me čuti
dok smrt me sluti

Babilon; skeleti
sam um preleti
u pejzaže biblijske i iskon
u proklestvo, samolublje i izgon

među kardinale i proroke, trnje i lovor
među prva slova, pismo i govor
tragom imperija, carstva u srcu republika
u civilizaciju i masu sleđenu od tupih usklika..
 

vrelina

dobro ti veče
tišino i pravdo.. u gluho doba se budiš
dobro ti veče
besmrtna nado.. bićeš uz mene dok ne poludiš

dobro ti veče
pustinjo i sjajni mjeseče.. iznad vlasi moje kose
dobro ti veče
praznino koja me svaki dan peče.. užarena kapljico rose

dobro ti veče
planino i bijeli sniježe.. ledom je okovan tvoj plašt
dobro ti veče
pahuljo koja ne moje grudi sliježe.. ostala mi je čast

dobro ti veče
pisče koliko sam samo listova prstima prevrno
dobro ti veče
plašljivi ume.. neuhvatljiva srno

dobro ti veče
pokojni.. budućnost je teret koju siluje laž
dobro ti veče
dostojni.. zlu i pohlepi danas je novorođeni paž

dobro ti veče
suludi čovječe.. nestaješ poput buktinje koja isijava vrelinu i moć
dobro ti veče
buktinjo.. od tebe ostat će samo mrak i noć

..

dok trajem..

trenuci i riječi..iluzije, masakrirane laži
lete između ljudi koji kriju krvave ruke
malo utjehe i malo draži
to prolazi
jer ne čujemo sebe od buke.. bježeći od "muke"

stanja.. iskovana na žaru volje
u sekundama, godinama, vijekovima
uskogrudost i nadanje da sutra donosi bolje
a kad sutra poklopi mrak.. skloni smo lijekovima

osjećaji klize, bježe iz omče pisaće mašine
gušeći patetikom ljude od gline
još samo izlizana slova tvore naslove i značenja
u vremenu u kojem su duše željne svlačenja

pred divom - vremenom - dobro i zlo su imena
kao san i java i njihova smjena
sumrak nad istinom i sunovrat bez izmjena
ti i ja smo divljač, nešto poput plijena


kazaljka briše prašinu sa mojih cipela
gledam u prazninu koju je izgrizlo vrijeme
nadahnuće, to je u meni samoća isplela
dok sam se logiku razbijao od stjene

ja sam mrtav.. ja sam mrtav
a ovo je vječnost i moj glas odzvanja
ko nakićenih zvijezda skup iako su ugasle
a opet sijaju, da na trenutak tamu svjetlom ukrase

little piece of heaven..

pusta obećanja
vise na isušenim granama
sijeda mladost
obavijena lažima, obilježena ranama
sirotinja
prazni tanjuri i tupi pogledi
prepušteni poeziji
i bolnoj gladi - tužnoj pobjedi
sirotinja
idealni nositelji
ispisanih ali nenađenih vrelina
pokopat će ih poražene
u sjeni oblaka i studeni planina
nemoć i samoća
pojedinci među masama pojedinaca drugih
mržnja, jed i slijepoća
samo su rasli tokom godina dugih
imena i prezimena
zar je u tome ikakav značaj
preživi robuj i plaćaj
robovi....
sve sami robovi
robovi...
zar vam nisu granice
nebeski svodovi
robovi..
bez ponosa, bez lanaca, bez ličnosti....

Michael Jackson ft 2Pac - Don't Care About Us

slijepci..

gladan sam osmjeha
kad otvorim oči u hladnom stanu
gladan sam topline
gladan sam optimizma i vedrine
gladan sam života ispod tmine

gladan sam postelje svoje žene
i mirisa naše djece
gladan sam svog uništenog brata
barem djelića njegove sjene
gladan sam Božije istine
pod ovom nebom lažnog morala
gladan sam trijumfa nad tamom
i tračak svjetla koje je za moje oči
majka krala

gladan sam .. gladan do kostiju
pretvorio bih se u prah, u vječnost u hostiju
gladan sam pravih riječi
u ovom izlizanom monumentu slave - bez kruna
i ko će moju glad da spriječi
ne mogu mitovi "do zvijezda preko trnja"..

trnje su zvijezdani svodovi
ja gazim žar koji gladuje sa dušom mojom
za pjesmom mojom, za tjelom mojim
istim žarom ne hodam
njime pjesme pojim...

mitologija i naravi

glineneni čovječe
ne mora tvom duhu zemlja postelja biti
kad je već tjelo kvarljive ćudi
među glinene laži
smisao ne možeš skriti
ponsan stub nebeskog svoda budi

miris cvijeće za tebe je bezdan
jer zarobljen stražariš plašeći se sutra
pričama bez kraja odavno si predan
ne mjenjaju se horizonti tvog sivog jutra

počinješ od prapočetka
tragom gomile bez misaonog kadra
počinješ od krvi koja se ne prolijeva bez metka
ne znaš 'ko je Temida, ali si zakon i pravda

dalje sam, nego mi je um šaputao
skriven između prhkih oblaka svijesti
možda i zaslužujem; dvije decenije sam lutao
prizivajući Ja i dan kad ću Ga sresti..

nakon tog blještavila
i sunce mi se čini ko da je mrakom presvučeno
logika, nauk i kriva pravila
sve je zgaženo i na moje oči s trona svučeno

... u mrak
u današnjost koja unazad korača
u razrušeni dom gdje vlada gordost jača

u tijelo u ćeliju u naučni okvir
u moral bez svrhe
u svaku predstavu i poriv..

glineneni čovječe
ne mora tvom duhu zemlja postelja biti
kad je već tjelo kvarljive ćudi
među glinene laži
smisao ne možeš skriti
ponsan stub nebeskog svoda budi
 

čuda

svakim narednim danom
koji vrijeme u sjećanja zamota
šetam obalom slanom
koju skvašiše suze željne života

neoni, bjeli prah i zanos
odjekuju Civilizacijom koja se sebično kulturom ponosi
mrak, krvava trupla i nejasni haos
od spasa daleko čovjek neshvatljivo doživljava i podnosi

kafa na kafu, cigara i savršena laž
bajka o savršenom životu koju ispisa ego
stvarnost je bol koja hladno progoni draž
u koju je čovjek nesvjesno zatvorenih očiju l'ego

opustošeni Olimp i grčka logika
i psihoanaliza današnjice u društvu bez oblika
kad su ljudi bili dostojni istine sa Sinajskog brda
ljudi vole laž i svoja nedjela huda..
ljudi ne vole čuda..

sloboda..

razbuktali okean nijeme obale pjeni
dok tražim njen odraz u svojoj sjeni
i miris ruža i pustinjskom vjetru
djeliće mog mira na ovom svijetu

gledam u pješčane dine sa visokih planina
sebe zanesenog kao od vina
prosuti nemir prijeti novom izlasku sunca
prijeti mom srcu koje za svjelto kuca

misli.. proizvod apstraktnog rata
predvorja su tajni od kojih me panika hvata
orkestri slutnje, uz koje koračam pod nebom
prate me dok lomim idole
prelivene srebrom i krvavim hljebom

i dalje
siromahu udjeljuju ideale umjesto sna
glad ima prestrašne ralje
koje stisnute nose komade neželjenog dna

zamagle se vidici bez obzira na oštrinu vida
kad gladan čovjek ruku pruži
vrijeme bezdušno živote iz tla kida
umjesto pitanja smrt nad nama kruži..

Razbolje se sultan Sulejman