sloboda..

prekriva nas timna u koja guta naše mirise
kao da dodirujem proljeće koje miriše na irise
zijezdana prašina rasuta u tvojim zjenama
rađam se dok mi otikdaš kožu i spajaš se sa venama

nježnosti oko nas je surov  beton utopljen u kreč
svojom ljepotom kradeš mi svaku riječ
kradeš me od nakaza nudeći mi dah sa svojih usana
noćas vrijeme umire u nama

brišeš sa duše sve tragove mojih poraza
nudeći čulima više od predodže i odraza
osjećam pod svojim prstima krv koja buja
potapa me okean dok nosi me tvoja struja

u mom biću odjekuje samo tvoje ime ženo
koje sam skrivenom mjesecu spomeno'
kada sam uz tebe upijao njegovu svjetlost
voljan sam ovu noć nositi sa sobom u vječnost

iza soneta i pročitane hartije
otvaram nebeske kapije
koračam zvjezdanim hodnicima
tražeći smisao pužem za otiscima

hiljadama sam godina daleko
od ideala koje je stvarao neko
tako vispren sabijao je vrijeme u jedan red
u kojem je svaki zarez, u historiji otisak blijed

moje srce kuca u srcu kosmosa
istom biti i istom frekvencijom međuodnosa
za srca skrojena od ljubavi ovo je doba nazadno
vrijeme sjena i opsjena previše hazardno

vizionari koji ne vide a tumače vizije
dok krljvu natapaju rtove i nizije
progutat će nas poput okeana baš sve
globalno slijepilo.. sanjamo nametnute sne

Feels like fire

mirišu anđeli i timne
mirišu na bezdan i okeanske dubine
čiste mi rane
kojima se nemiri hrane
tjeraju vraga
sa mog kućnog praga

paradira život naočit ko utvara
pred njim se svaki smrtnik umara
ja sam kršteni okean u kojem krvare kitovi
pjesma kojoj ne odgovaraju ritmovi
bestjelesna epoha koja guta ljudske kože
vatra koju tamni oblaci lože

snovi su uže kojim se uspinjem ka zvijezdama
sa njih gledam lica prorocima neznana
silan je trag prirode u mojim žilama
a divna su vremena za izrode koji caruju silama
pregršt praznine koja se prolama sa litica Olimpa
koju samo Prometej jagodicama opipa

zadovoljan polažem svoje tjelo na oltar
za prikaze u svojoj sobi nemam ormar
one sa zidova vise, miluju mi bradu
preklinju čovječanstvo sanjaju o Hadu

šutnja im je kapija
oko koje se metafizika sabija..

Travis A. King-Mountain Slide

sunovrat ideala

neće me čuvati utvare svojim krilima
samo će me kidati surovi bezdan
okrećem leđa mrtvima i živima
ne postoje više putevi kojima sam predan

srušeni su koloseumi svih mojih borbi
iskrivljena su naličja božanskih tvorbi
izblijedjeli su pseudonimi svetaca na hartijama
đakoni umjesto milosti nose đavole pod mantijama

neka me vode svijetli putevi kroz doline mrtvih
kada budem nad ništavilom bdio
daleko od granica i zakonika krutih
iza kojih se svaki neiskren ljudski ideal skrio

ja sam istina...
najiskrenija buktinja srasla s venama
u duši ovog smrtnika koji sija među sjenama
dok piše mjesecu i njegovim mjenama
jer ne vidi lavove među hijenama

lešinari kruže
iznad svake staze duže..
dolazi zlo po pustinjske ruže