molitva

posipam hidrogenom zvuke i boje
koje se rađaju pod damarima mojih čula
neka izgaraju dok mi anđeli nanovo dušu upliću i kroje
u ljudima je ogoljena pustoš.. truhla nula

dok odvajaju dušu od mesa, čupajući zglobove
polijevaju snovima mase
veličaju samoprozvane bogove
ovaj oganj smrtnici nisu u stanju da gase

ogoli mi vječnu dušu Gospode
od Tebe me tmine u zlo odvode
dovoljan mi je samo jedan razlog da trajem
ali polomljeni su svi, inspiriši me jer na zvijezde ko pas lajem

živ ruho pojim na pogrešnim izvorima
možda je šutnja jedini odgovor pred svim izborima
spusti na mene mir koji nose proroci u njedrima
samo Tvoje riječi su vjetar mojim jedrima

iznad mene mjesec opijen ljudskim zlom
baca svoje strune na ovo mjesto koje ne mogu zvati dom
presijava se u noći, spomen je jezicima mnogim
ja sam sanjar koji hita za spoznajama u hramovima strogim

bez svjetlosti putujem u zemlje magova i titana
gdje je ideja čista vodilja i nije smutnjom isprana
i jesam, jedan među milion jebenih smrtnika
beskompromisna karika ovog lanca skrojenog od putnika

ovog vremenskog karnevala ja nisam ni silueta
nad mojom sjenom sunčeva je bezvremenost razapeta
ne znam dokle mi sežu korijeni ali otac mi je upornost
koliko čovjek može da se promjeni kada mu je srž otpornost

poštujem one najveće koji su koračali ovim drumovima
poštujem one najžešće koji su tresli sazviježđa svojim umovima
poštujem život koji me inspiriše jutarnjim vjetrom koji pustoši bezdan
poštujem životni put mog djeda koji je bio većoj sili do smrti predan

divim se smrti koja prkosi životu onih koji nam nameću red pseći
divim se čovjeku koji uprkos režimu ne boji se istinu naglas reći
divim se radniku kojeg nije stid koru hljeba pošteno steći
divim se čovjeku za čije neuspijehe nije kriva država, Bog ili neko treći

slooda taj pjesnički sonet otpjevan na šesti dan stvaranja
ostala je nedodirnut rukopis među zvijezdama, konak za odmaranja

umotana u kašmir leži u muzeju snova.. vječita oaza zavaravanja

karizma

gdje su svi ti pjesnici..
sažvakali su ih svjetonazori i dnevnici
život je tako hladan kada je platina smisao
generacijama je života gladan svako ko' je pisao

o ljepoti koja je utkana u korijenu
o bistrom poptoku koji zemlju kvasi
čvrstinu duha ne razmatraju ko promjenu
ubjeđeni smo da će sve neko da nas spasi

nije silazak spasioca samo zavjet suštine
ljudsksa vrsta se mora uspeti do grala kroz tmine
svjetlo ne može obasjati oči koje gledaju u crnu raku
to je obmana kojom su nas naučili u mraku

zatirem sjeme strahu
dok sa agonijom srastam isijavat ću sjaj
poput zvijezde koja svoje ostatke poklanja prahu
pripadam Vječnosti ja sam iskona sin.. dok ne pokida me kraj..

kazivanja

gužvam riječi proroka
dani su vječni bez obroka
izmučeni zazivaju, ljubili bi u čelo Krista
usud živote ko listove Biblije lista
zabijam prste pod tkivo čupajući ključnu kost
ja sam tiranin, ja sam sanjar i pastuh prost
ispijam gorčinu svoje žuči, želim sastrugati na zubima gleđ
život je jama bez boje, podsjeća me na kabur smeđ

i taj toliko navikani prastari raj
izgubio je u mojoj viziji boju i stari sjaj
i dvor posljednjeg čovjeka koji će koračat tminom
ne spira mi loše misli orijentalnom bjelinom
korice u kojima se nalazi lijek za mladost
prodali su nam bezdušni demoni kako bi ulili hrabrost
mašti.. koju su učinili divljom i slobodnom
kroz ovu bijedu jedinom putanjom prohodnom

osjećam se poput zvijeri potopljene u pehar slasti
poput orla koji nikada na zemlju neće pasti
poput lutke u horor filmu koju trgaju dok šuti
poput pustog otoka koji pjesme sirena ne može čuti
poput krda divljih jelena koji rogove razbijaju od stabla
poput pustinjaka kojem za znanje nije potrebna tabla
zdrobljen od nastojanja da zasijam kroz vijekove
sebična stvarnost tjera me kroz vatru po lijekove

u milion ispisanih djela ne nalazim smiraj ni trag
koji će me dovesti do mjesta gdje caruje svjetlo ili vrag
u milion ispričanih ne nalazim pravac ni smisao
ovi stihovi su samo prašina pod kojom sam disao
ostavština praznini koja će ostati umjesto mog imena
dio duše koja će ploviti kroz prostranstva plastična i limena
dok me ne zaslijepi beskraj svojom svjetlošću
dok mi srce ne pukne težeći za svetošću

rune

čitam rune
tama mi ime kune

milion raštrkanih planova
stražarili su nasuprot moje volje
krvavih očiju i dlanova
gazim kroz staze bolje

ja sam volja.. čeličnim zubima grizem granit
možda sam izutetak, možda sam ko sablast mahnit
nosim sazvijeđa u grudima
moje riječi će ploviti među čudima

kruniši me nad oblacima koji prekrivaju Bliski Istokok
udiši me kada na svijetu ne bude od ljudi nikog
ne diži pogled ka nebu u tebi su prostrana carstva
u tebi su raspeća i raj.. još korak do božanstva



 

udisaji

ovog puta ne stajem dok ne porušim svaki bedem
ocekivanja rastu dok živog sebe jedem
pucala mi koža pod bicevima sudbine
prkosom i voljom remetim igre Udbine

mirišu proljeca na bosiljak
krv ce saprati svaki moj ožiljak
život boli a iz boli se radaju titani
šta smo radili svi cemo pitani

smisao.. sve su to isplanirani koncepti
na kamatu mi uzimaju dušu.. ostalo su procenti
svaka rijec sam ja i svaka mi je krvava rima
prije zalaska sunca u meni krvi još ima

život uzimaš dok te vjecnost udiše
koliko vecih od mene poput sjena ubiše
život je sirov nauk bez teorijskih pravila
budi svoj..  teorija je tu da bi ti um savila