Rise..

duše..

iza ovog trena
i mojih očnih mrena
i pogleda u kojem se čula gase
iza zidova i tkiva
ideja, laži i sedativa
plamti iskon, plamti istina i moj naklon
padam ti Gospode, tražeći u samoći zaklon
čula i razum su visoko, upregli su civilizaciju
ali ne mogu se mjeriti sa Iskrom vječnosti
koja prevazilazi vrijeme, pojmove, konture i vibraciju

tajne niti, satkane niz ljudsko - vantjelesno
zažive, kad čovjek svjesno pronikne u nesvjesno
nježnost i sloboda njegova srca su dom
a rasokšni duh je prevazišao neizvjesnosti slom
jača, grmi i plete
čitajući istine između bora i vremena
između stvarnosti u kojoj su ljudi siluete..

..

luđačke košulje i vizije bez utega

još me kuju i kovat će dok trajem
svakli čelični nakovanj osjećam na koži
ali neću prestat da cijelog sebe dajem
razbuktalom ognju koji se ljudskom rukom loži

moje kosti, siluetu i tkivo
u grudima srce živo
naprosto spalite
ali da budem nosilac porvršnog - to batalite

drugačiji na život gledaju drugačije
možda je u pitanju istančanost duše koja po trnju gazi
put ka visokim planinama nije zadovoljstvo svačije
već samo onog koji na spregu s Bogom pazi 

svijet je iza zjenica u očima
u rumenom plamenu duše koja sija
svijet je u srcu pjesnika koji nad sobom bije noćima
kako bi izbjegao sitničavost koja među ljudima klija

trenutna energija u ljudima ne valja
svijet je iluzija, materija je prevara..
čista duša, o njoj riječi ne vrijedi trošiti
počdivat će u blatu, među mrtve će je položiti

horde i mase gmazova koji tvrde da su insani i ljudi
pa vi niste ni sjene čvrstih stubova čovečanstva
vi ste samo zakićeni čemerom razvratnici ludi..

...

leteći holanđanin

užasi uvijek na dnu duše čame
nisu moja predstava i volja
pitanja bez kraja ko da dopiru iz tame
natpaju moje maštu i snena rosna polja

ne vidi ih niko, ne pozna njihov trag
zapitam se često šalju li čovjeku Bog ili vrag
sunce izlazi i zalazi, trudim se prilagoditi svoj hod
jesu li opusi u mojoj glavi, samo pređenih koraka plod

kako starim, svjetlo dana mi ne paše ko prije
samo jasnije obasja drevnu pustoš oko mene
jer samo sunce, dušu ne može da grije
ono zaslijepi ljude, budeći usnule sjene

svi umiremo tiho, pomalo
mnogima je to teret, pojedinim dar
dani iza nas samo su lišće opalo
koje među sjećanjima gore kao žar

vrijeme otkida meso, otkida suze od očiju
sebično kida naše životne niti
zato želim mir i spoznaju, od razuma visočiju
kako bih se mogao kraj njenih korijena sviti
i bol i radost skriti..