"Omne vivum ex vivo.."

žubori krv kroz pustinju
niz pješčane dine, ko da se uspinju
ove misli nad mjestom o kome sanjam
nad ovim mjestom u koje se pred maštom sklanjam

drthe vračevi i sakati vizionari
pred razapetim neznanjam koje klija iz sivla
blještavo sunce tamne planove kvari
jel se to svjetlost nad mojom bjednom dušom izvila

svaki minut ovdje učinit će me težim na vagi
ne smijem zaboraviti ni ni na tren
da je smrt samo odsjaj u vječnosti, ko osmjeh blagi
da je smrt život i da sam oduvijek njen

a godine, samo su sidro za lahak um
samo su upute niz krivudavi drum
samo su nestale zvijezde sjaj
samo utjeha pred konačan kraj

Bog je vladar

"Većina ljudi danas je tako bez duha, tako lišena Milosti, da se kazna na njih uopće i ne primjenjuje. Izgubljeni u ovom životu oni se lijepe za život, bijući ništa postaju ništa; njihovi životi su izgubljeni. Jedino oni koji su to te mjere zgađeni nad životom mogu Božijom Milošću pristati uz misao da je to Bog učinio iz ljubavi tako da ni u najdubljoj skrivenosti vlastite duše ne sumnjaju da je Bog ljubav; samo oni su zreli za vječnost" S.A. Kierkegaard

daleko je sa druge strane, gdje se gube tragovi ljudskosti
proljetni behar je prekrivao pepeljaste ostatke živine
a na nebu ucviljene zvijezde kao da su satjerivale bol u kosti
od suosjećanja na ovom mjestu nije ostalo ni ime

daleko od betonskih ulica, izmišljenih veličina i skitnica
daleko od tople postelje sa ostatkom rastočene duše
daleko od humanizma i civilizacijskih riznica
bio je u samom srcu preznine pred kojom se životi ruše

iza rovova, iza zidova, iza cvrkuta ptica i svjetla
ispred sebe i ispred vremena koje mu je tutnjalo za petama
pred vlastitim umom čija se logika pred strahom smetla
staja nepopravljivi pjesnik sa praznim papirom među živim metama

vrijeme kao da.. vrijeme kao da prolomi krike i povike
ostavljajući pečat u tijelu, u koži u životu koji je nejasan
nakon toga brzo blijede izvještačeni ordeni i odlike
samo je Bog u čistom  miru neobjašnjivo glasan
samo je On uistinu u tmini i svjetlu jedino jasan...

Istina je na strani ugnjetavanih..

Crna mi koža i svaka misao ispletena je crninom
kako da prepoznaju čovjeka u meni kad su natopili me tminom
Isprepleteni konopci i pozlaćeni lanci
svi moji snovi su u neobičnoj zamci

Crni i bijeli svijet ukrašen simbolom pobjede koju odnosi jači
ne znam ko je gdje razapet, i vaš svetac mi ništa ne znači
Ja sam slobodan rođen,  moja zastava je plavo nebo
nisam zlatnom pohlepom vođen, ali možda bih treb'o

Ljepota je iscrtana plastelinom
koji gubi svoje oblike od sunčeve topline
Bol je ovdje ispletena sa tišinom
prave vrijednosti nose pogrešno ime

Divlje zvijeri u konopce vežu
a tko će znati tumačiti kulturu bez divljine
Suze mi u vlastiti grob prije mene liježu
padam vezan slobodom, zar mogu žaliti za time..

uzorani metež...

umorna magla prosto me umara tišinom
sve boje se gube, potapa ih snaga sivila
proljeće je zdrobljeno, leži pod mrtvom himnom
nad njim se smrt umjesto života, iz očaja izvila...

blijedim na površini pogane bujice
čini mi se mogao bih načisto prestati da postojim
ionako nema mojih tragova po površini bezimene ulice
strah me je, jer više se zalaska u sjene ne bojim

zvonjave katedrale i titule nadjačaše i ljudske i galske vapaje
nadjačeše mirise slobode za kojom nitko više ne haje
slomiše plemena i "necivilizovane horde"
pretjerujući u rađanju zlobe gorde

magla ...
magla; par koraka kroz nju do sunca
par koraka do vlastitog srca
koje unatoč svemu nastavlja da sija, nastavlja da kuca