U nastajanju

U nastajanju ove riječi prije pisma u skladu
u nastajanju zvuka harfe, čiji se zvuk izgubi u padu
U nastajanju čovjeka koji je precijenjen i zao
u nastajanju je nesklad pred kojim je sklad utuhnui i stao

Kako ljudi tako i civilazacije dočekivaju zore i nestaju
kako ljudi tako i vijekovi za vijekovima bivaju i prestaju
Huče od nekud ko snažne okeanske struje, huče
kao da ih molitva i sadašnjost lancima bez pokore vuče

Unatrag unaprijed dok se sazviježđa ne spoje
Unaprijed unatrag duše bez kostiju oduvijek postoje
Promišljana kroz katarzu u sivilo kroz sanitetske odjele
kroz oči koje sijaju nad bezdanom prije nego se dimenzije podjele

Misao.. misao koja oblikuje i stvara
ta iskra iz nevidljivog koja vidljivo pretvara i stvara
opisuje bez dometa i granica, pogađa energijom bez premca
zakonom bezakonja,  zakonom savršenog strijelca..

Sutra

Ovo iznosano tijelo bez sumnje će položiti
između juče i sutra, a u meni odazvnjat će danas
I možda tad, ja ću probati taj tren odložiti
al' zalud nijemom da doziva naglas..

Kad zastori se spuste i sumnja zadrhti pred zbiljom
vrijeme podrobit će teški talasi samoće
Zasijat će mi duša pred dosanjanim ciljom
povikat ću za vidarom i vjerovat da po mene doće

Šta je hiljadu godina pred Tobom
može li se vječnost izmjeriti dobom
Šta je hiljadu godina kad se ostale ne broje
i moji strahovi i želje Tvojom voljom postoje

Ja uz sevdah
ne želim tražiti predah
Okružen mirom Tvojim
želim spoznati, što ne znam..


" Svi ljudi uljepšavaju svoj govor. Onaj čije djelo potvrdi govor, taj je postigao veliko dobro ali onaj čije se djelo bude razlikovalo od riječi taj je upropastio svoju dušu "  (Abdulah b. Mesud)
 

"..."

"Kako je divan taj kameni zid
što ga uništi Sudba;
Stari su gradovi razoreni,
trud divova srušen;
Oštećeni su krovovi;
survale se kule;
Slomljena je ognjena kapija:
mraz je na štukaturi,
Rupe zjape na stropovima, razlomljenim, palim,
Pojedenim vremenom...
Blistave bijahu dvorane visokih zabata,
I brojni kupelji; veseli odjekivaše povici
U mnogim dvoranama, i pijanke raspojasane -
Sve dok moćna Sudbina ne stade svemu ma kraj."

"The Ruin", Exeter Book (saski pjesnik iz VIII stoljeća, o rimskim ruševinama u Britaniji /cit. prema Magnusson 1980:125/)

Trpljenje

Večeras sav trnim bez sna, dok duši mi bol glođe
u jarugi bez početka i dna zar nešto može da prođe

Ko da se vrte teške burgije po poljanama tuđinske spoznaje
i ko shvata o čemu pišem, taj iskrivljene misli pred prazninom ne poznaje

Pri svakom uzdahu osjećam da propada propast u bezvremenskom hororu masa
dok smjenjuju se goniči i simboli novih i prestarih rasa

Krugovi u krugovima i sazvježđa u sazvježđima, boje upijaju boje i  tako...
čini mi se kompletira se zauvijek i nikad u jedno - isto - beskonačno lako

Napisano je dosta toga i rečeno ali niti ima uloge ni mjesta u životima ljudi
čovjek se trudi živjeti napamet i nakon toga vlastitoj propasti se čudi

Večeras sav trnim bez sna, dok duši mi bol glođe
u jarugi bez početka i dna zar nešto može da prođe
samo se jedno na drugo veže, reda...
izjeda

Brian Crain - Ice

"Vis maior"...

Kažu nema te, ovdje sa nama
zar može Tvorac moje duše nekud od mene otići
Nije mogla ljudska plitkost sama
idole sopstvenom kraju, u znaku razvrata podići

Izvirem iz bestraga samo na  tren
udišući Mliječni put
Pokušavam zaroniti neznanjem među zvijezde, znajući da past ću pred Tebe nijem
a samo gore visoko raskoš mog opusa može oštre vale spoznaje čut

Izrastaju i padaju u strahu i zanosu kraljevi, sveci jer sve ih isti kraj muči
nadahnuti čistim životom, koji u sučelju sa Tobom nestade
Ja sam među zvijerima i ljudima otpadnik koji Tvoje tajne znake uči
žedan sam Tvoje milosti, žeđ nikad još ne prestade

I ovi istančani osjećaji, i sonete koje pucaju pred notama
i sve suze koje se slivaše u tami da razmekšaju mi haman dušu
Samo su stepenik čežnje koja kleči pred Tvojim ljepotama
samo je savjest koju pokora snažno zgrabi za gušu...

Bez mantije svilene nekud se prelamam brže od svijetlosti
trebam li pisati o tome, trebam li misliti o tome, ima li razum vrijednosti
Kad postanem iscijeđen i suh ko lišće, hoće li vjetar od mojih kostiju napravit lađu
koliko će se gladnih ljudi pred početkom i krajem oduprijeti glađu

I nije tama
i nije to na kraju svemira
i nije udaljeno milionima godina
Nijedna zvijezda nije zasjala niti prestala sama
Mir mudruje u carstvu nemira...

System are falling, the Su(o)n hasn't died

1992-2013..

Moje je ime Mujo, a zovu me Haso i Huso od milja
produkt sam mita i tradicije mojih neškolovanih djedova i očeva
Sada kad njih više nema moju je generacija napala naporna zbilja
poslana ko će znati odakle, često me na krivoj nozi dočeka

Ja sam nepismen  - doduše bio
ja sam nevjernik - doduše bio jer ne znadoh ko sam
Sad sam spreman istrgnuti iz stisnute ruke onaj sakriveni dio - sebe
kunem se Bogom i znam da ću obući svoju zastavu iako bos sam

Ja sam nacija, ja sam crkva i džamija, ja sam ustav i država, ja sam iz Bosne
ja sam smetljar i pripravnik, ja sam himna bez riječi i kap kiše rosne
U meni se okreću svijesti i bolesti u pravcu Izraela, Vatikana i Meke
davno pokopah prijetnje i ideje mome narodu nejasne i daleke

Ja sam stijena i ćuprija
čija površina svu bol svijeta upija
Dalek i nestvarn rastem, jačam i ječim
ni pred istokom ni pred zapadom ne naučih da pognute glave klečim...

Krvava Vestfalija s tragom klavira

Moje ime je Karl-Heinze Bauer potičem iz Sjeverne Rajne
arijevskog porijelka predodređen sam da gospodarim plemenima
Nošen valom nasilja ugasit ću barbarske poglede sjajne
zasut ću ih pjeskom i prekriti nekim novim vremenima

Moje ime je Karl-Heinze Bauer gniječim oblake nad Berlinom
na spomen mog gordog imena Evropa strahom zamiriše
Ne može njihova primitivna kultura opstati pred silinom
Volja Übermenscha će kompletan stari poredak da izbriše


Moje ime je Karl - Heinze Bauer u muku me dočekaše s one strane nišana
marširao sam na čelu bataljona prizivajući smrt svaki put
Uništavajući granice političke elite i njihova uvjerenja plišana
vođen silom, pred strahom nevidljivi su murali pokleknut i moj glas čut

Moje ime je Karl - Heinze Bauer i nakon mene doći će drugi, i treći
pišem ovo okovan Staljingradskim čemerom gubeći svjest
Pred krajem ledene pahulje mi sklapaju oči, a imam toliko toga još reći
zar se može moj život  na pred porazom zavijen u beskrajno svest

U meni ruje život i odjekuju sve davne riječi ko da caruje neka sila
osjećam srce kako se grči pred nepoznatim, ko da se tuđa krv po meni slila
Odjednom nisam više arijevac i svi ljudi mi liče jedni na druge, a nikad drugačiji nisu bili
znam sad da je kasno za svo zlo koje smo MI  ljudi pod najljepše odore skrili

skrojeni karakteri

svi karakeri marširaju u stroju
odjela skrojenih po tuđem kroju
svi karakteri marširaju u stroju
siluete izgnane da izblijede u boju

spojeni u subjekte bez identiteta i građe
ne dopuštaju istini da ih prognane nađe
ne dopuštaju suncu da nad ništavilom zađe

arijevske krvi u sukobu sa Bogom, od truleži smrde
usuđuju se Istinu, napuklom maštom da kude
noći su im gorke a promašeni dani utočišta tuge hude

ko divlji psi
ko đavoli zli
u njima samo zloba novom zorom zri

Mikalanđelova Pieta
usitinu truhloj duši smeta
iz nje izbija raskoš u kojoj odzvanja i praznina kleta

svi karakteri marširaju u stroju
odjela skrojenih po tuđem kroju
svi karakteri marširaju u stroju
siluete izgnane da izblijede u boju

progresivno u nepovrat
u predio ljudskoj psihi nepoznat
u iskonsko čovjek ne bi smio zadirat
pohlepna sebe ne može nadzirat

Evo vam hljeba i igara.. odumirite

Zlaud sviraš Orfeje... mimika je pohrlila iz Hadova carstva
istrijebila je ljubav istrijebila je pjesmu nema više bratstva
Okovan sam ljepotom pred zubima barbarstva

Zalud sviraš Orfeje... danas si samo jedan od stotinu idola
više ne čujem šapat tvog glasa pred slivenim reljefom bola
Nikad više zlo neće dozvolit istini da bude potpuno gola

Slavnima je zemlja grob, ali sahranjen nisi
raskošne mašte plod i dašak toplog vjetra o Orfeje ti si
Caru carevo a Bogu božije
kako te osudiše mudraci spretno nisu mogli strožije

Car nisi a o Bogu si mogao sanjati i pjevati
možda si tumač znakova pa su te pokušali spjevati

Zalud sviraš Orfeje progutao te lugar hromi
pjesmu je ugušilo vrijeme i Ahilov korak tromi ..

Način života

Kako se uzdići još visočije ako sam svjetlo u tegobi vidio
okružen bijah tad pomračinom kletom
Oduvijek grijeha sam se pred samim sobom stidio
ali tada je mir u meni zamirisao samoćom svetom

Nažalost sam čovjek, oprosti mi na svakom uzdahu i koraku
moguće je da više nego bih trebao griješim
Ipak se budan radujem kraju i svome povratku
diveći se Tvojoj veličini u bunilu se smiješim

Ako ikad učinim sedždu na arefatu
Milosti, ruho mi tišinom zaodjeni
Skromno stideći te se, u sebi čuvam do sazviježđa kartu
neka se trag prošlosti pred suzom skameni

Ne želim da znaju da sam ikad bio
samo sam tračak nura budan u noći snio
ne bi shvatili šta sam htio...