Mir

pred ovim brodolomom oči zatvaram
u meni negdje duboko smisao isto sija
nemam više snage da se razlozima zamaram
život sa mojim nadama užasne šale zbija

vrijeme mi curi kroz vene
dok gledam nedirnute suze koje isušiće vjetar
sve mi se čini isto i stvarnost i sjene
dok tonem u tišinu metar po metar

gubim vjeru u riječi, note i ljude
odavno istina ima više od jednog lica
volim biti sam i posmatrati bezdane koji šute
gledajući stopim se sa milionima neopisivih sitnica

rastragan stotinama strahova osjećam kako bi biće klone
više ne znam koliko vrijedi jedan životni vijek
istrošenim dušama najljepše zvona zvone
jer nikad ne pronađu u sebi spokoj ni lijek

RASTOJANJE

ne može osorost ni taština
ko hladna ulica da naštima
visprenost u glavi koju bombardiraju rime
mene je uzdigao bit pa vam biće razgrađujem time
moji pojmovi i perspektive
nadilaze sve dosad poznate motive
ja sam slijepac kojeg je iskovala sjena
gleđ sa mojih zuba ostala je na vrhu potopljenih stjena

um bježeći pred strahom traži svjetla barem trag
kada ostaneš sam primamljivo zvuči ugovor koji potpisuje vrag
to zvuči ko kliše
ali tmina inspiriše puno dublje i više
do samih ćelija suštine preko kojih se pradavno izlila milost
ja sam okamenjeni šetač koji ne prepoznaje u sebi bliskost

tkam slova u momentu..
tu prastaru posvetu..
u spomen sirovog asfalta umjesto ugodnih katedri
zaređen sam smislom iznad koga je samo Bog pravedni
intuicija koja me vodi kroz magične krajolike između čovjeka i stvaranja
valjda je jedina dostojna moje pažnje u ovom življenju kroz pretvaranja