Zvijezdama..

U goruću iluziju tonemo ko varnice
plameni pupoljci stvarani za tamnice
Obasjani su putevi koji vode u bezdan
u ovom besmislu koliko je ideal vrijedan

Rascvala tmina skriva skamenjena lica idola
ugljenisane duše raspadaju se u naručju mističnih škola
Nad lobanjama našim i nakon nas svjetlost će da titra
među hiljadama zabluda istina će među slobodnnim da skita

Buktinju novog poretka preuzeli su vandali
i iz tmine će ispuzati neljudi ogrnuti svilom i zlatom
Buktinja će ostatke razuma da spali
horde jure na prelistane istine opijene ratom

Huk nemira sliva se venama svezanih pojedinaca
dah vatre diriguje orkestrom za otupljenje živaca
Likerom se ispira krv ali ne i savjest
kako ćeš među ljude zaluđene užasom smisao zavest

Do juče' smo bili spremni osvajati nove horizonte
danas nemamo snage toplinu sprovesti ni kroz note
U kopirane umotvorine izlijevamo ostatke mašte
ubirući klonirane plodove iz zemaljske bašte

Prohujali su vozovi odnoseći daleko Hiperionovu svjetlost
u udaljenu utrobu svemira koji vijekovima spava u tišini
Mi nismo zakoračili, nismo imali tu smjelost
ostali smo barbari koji se dive raspećima i divljini..

Spokoj

kakavog kozmičkog udjela ima u ovom rasulu
u kojem je bljuvotina postala civilizacijski snandard
repeticije svedene na epohalnu nulu
viziju je srušila besčulna gamad...

zaključavam se u krematoriji sa mojim slovima
rađe' izgaram živeći za ideje koje blijede kako ljeta prolaze
ne želim doživjeti mrak na ovim nebeskim kolima
srce mi nagriza nemir jer tamna nam vremena dolaze

naša sebičnost je proklamovala preživljavanje
naše slijepilo je dozvolilo kasapinima iživljavanje
na uštrb života nejasne se slobode veličaju
pronicljivi se zaključavaju i gase, ne smiju da pričaju

bijeda i krv ispisuju epohe
u kojem su neuglađeni buržuji skupili ordenje
ne mogu proleteri gaziti kroz kapitalističke snove
za njih su ostavljene ćelije, pendreci i lovrenje

pasiji sinovi glasno laju naduti
neznajući da se prema njima
gnjevni očuh pokopanih zaputi...

Proxima Centauri

sabijam crne misli..

dok se iz mene cijedi otrovi i znoj

toliko puta smo do gole kože kisli

ja i moji strahovi kojima više ne znam broj

ja i moji planovi protiv života

ja i moji dlanovi potiv čelika uz šapat nota

ja i tišina koja para utrobu 

ja i miris nikotina sa ostatkom svijeta u sukobu

ovaj put dok se zjenice ni isuše

skupljam snagu jer ako padnem izblijedit ću

ovaj put dok đavo iz ormara ne ispuže

ili u tminu padam ili tminu pobijedt ću

moj dah koji se probija kroz ove stihove

moram ispratit jer drugačije ne mogu sanjati

samo snagom volje mogu ukrotiti zvijeri i divove

ja sam čovjek koji se ne želi od svjetla u tamu sklanjati

mogu li silom svog bića nadsijati Proximu Centauri

iako me natrkiva tamno nebo i Artemidin sjaj

iako se za parče mesa ljudi ponašaju ko minotauri

Hermese ! malo mi svog dara barem ti daj..