mir...

ne može poteć suza
iz nijemog grumena soli
saksofon privezan notama bluza
kao da smisao moli
da bol prestane da boli

mliječni oblaci krvavu zemlju doje
iako ne bi trebali barem u ovom spletu
demonizirani ljudi spaljene zvijezde broje
i njihove sjajne ostatke nečistim metlama metu

neću Te tražiti više među svijećama, sjenama
Bože.. jesam li ja krvotok zarobljen stijenama
mrve mi Tvoje predstave i od hrid razbijaju
koncepte vječnosti dok strasti dušu im ispijaju

potencijal stvaraoca u okvirima razuma i logike
protiv rušilaštva prirode koja mijenja dimenzije i oblike
ne vodi stepenici višoj
samo pokori svjesnijoj i imaginaciji tišoj

nisu van mene već u meni
blistave grumeni
putokazi savršenstva pred kojima se spokoj rumeni
tinta je odavno suha u to vjerujem
tragom nje ću tamo da protjerujem...