prazni postovi nevdidljivi u osnovi

petrolejom natapam i spaljujem svaku svoju boru
kad budu gorjele pred istinom nek pjevaju u horu
prosječan podanik na strast se prima
sklada sa smislom pitam se dal ima
po ivicama morala motaju se hijene
reprodukuju i plasiraju životinjske gene
u život pojedinca u život upropaštene mase
pred kojom u zanosu svjetla smisla se gase gase

"Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena,
kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja
na ono što će poslije doći."
zašto je toga nesvjestan skoro svaki od moje vrste
velikane svog doba ne mogu izbrojati na prste
kao živi se za tren, vječnost ne postoji
ja sam prema tome sjena koji se vječnosti ne boji ?!

shodno svome stavu
praznu dušu materijom hraniš
Boga se ne bojiš od vraga se ne braniš
i ono što izbija iz bitka sav  taj splet suštine
za tebe je projekcija slučajnosti koja nema ime
a prolaziš sigurno isijavajući kaos i nesklad
zanemaruješ korijene i istine što buktale su nekad
ko da memoare slušaš ka pričaju o Njemu
On je raskoš istine koja predvazilazi opus
ne može stati u knjigu u zgradu u simbol u lostus

Sve ima svoje doba i svaki
posao pod nebom svoje vrijeme
sve su to iste niti
koje Njegovom voljom nastaju, nestaju i streme
rastapaju milošću čelične sisteme
tvrim ti svojim načinom života
da vjerujem
i pored svake teške misli koja se mota
vjerujem
i pored ovog vremena koje bi dušu u katranu da smota
u tvoje ime se ordičem.. u Tebe vjerujem

Ljudi

ti si čovjek, žalosni treptaj oka i tren
nijemi odraz sjene prvim mrakom izoštren
ti si čovjek, meni si neznatan simbol prošlosti
biće puno očaja, trulih poriva i podlosti

ovaj svijet je pozornica
skovana za nadljude
kojima su bijedne sjenke
u mrkloj noći pred strahom uspjele da naude

trazaj života
smatraš vječnim dodirom mistične sudbine
zagrlio si sunce
pred kojim će tvoja vrsta da ugine
ispisuješ zakone
koji su greškom ispravniji od tuđih
od ljudi nema proroka zlobnih
nema pristaša luđih

juli 19

sve je nesnosna laž pred tupom prazninom
i ove iluzije što pocijepane vise sa stropa
nepreboljeni grijesi koje pravdaju vjerom i dinom
ti iskvareni ljudi, zatrepere u akšam pred zvukom topa

zlatne duše odavde su odmakle daleko
iznad žitnih polja, planina, plove u vječnost prijeko
ne trebaju im tuđa nagađanja, istine niti nadgrobne ploče
ne trebaju im ljudi koji su o svemu radi da svjedoče

blijedim tražeći spokoj
pogledom sijekući bezdan modar
ponekad ne osjećam radost ni tugu
dok sanjam o mjestu gdje je Gospodar

                 

Vjera gleda u samu sebe

pored čulnog haosa i plastike
ne može zasijati iskra iz kremena
sve kopije sanskrita i oblici svastike
težnje su ništavila iz zlog sjemena

atentatom protiv duha
svršen je plan i uzvišena prostota ruha
kontinente i jedinke potopilo je doba bez sluha
osim onih koji u sebstvu nose
ostatke sazviježđa i nepregažene rose

bujan opus beztjelesnog zanosa - je kruna
bez dužnosti pred kojima se slabći prostiru
ljudi - kratkovidni tragači utjehe između sutra i juče
zavirite u sebe, u svoja srca
kroz koja krv nevidljive niti života vuče

bez predstava o sjaju i slavi
bez obmana pred kojima se divljak davi
prenisko ste se strmoglavili i pali
nedshvatljiv je za vas raskošni svod
koji se nad vama plavi