ode dosadi

Ugnjetavan ces biti to novog uspeća uistinu to je tvoj usud

Galaksije upijaš ali slijep tamniš i gluh ćeš oststi usput
Tvoji memoari i izbrisani stihovi još jedan su odjek samoće na javi
Ako si toliko bjesan i moćan evo mene i moje porive udavi
Ne možeš jer si od materije satkan i od promašaja sabran, a ja sam sa druge strane svijesti
Još jedan usijani smrtnik kojeģ ću živog po potrebi jesti
Koliko god bio najbolje od svoje kreacije
Ja carujem nad tobom i ti si samo refleks moje simulacije
Duboko u sebi znas da si izgubio i sa hiljadama suza potopićeš sve svoje pogrešne izbore
A opet oni će samo čamiti na dnu dok na kraju u suzama ne izgore

karnevali

nekoć je počivalište svih mojih svetaca bila tišina

zdrobljen uz njih bodrio sam se na rubu suza da je potrebna vještina

iskustvo, disciplina i mentalna dinamika

uzdiće me na prijestolje gdje ne počiva ni glad ni panika

uzdiće me u sazviježđa mrtvaca, palih pjesnika i ratnika

ali sazvježđa su čudna, beskonačne pustinje praznine

koja isisavaju naše riznice pakosti i komfora u nepoznate tmine

iluzije i ideje postaju stvarne u našim konceptima stvarnosti

a praznine i tmine gutaju naša nadahnuća u djelićima vremenske realnosti

patim jer čeznja za nečim što možda i ne postoji

ukopava me u temelje vlastitog svijeta na kojem svaki moj ideal orošen stoji

ako je u tebi pakao

ako si zbog istog plakao

nemoj u njemu tražiti izlaz jer ono je gordo i visoko iznad tvojih očiju

ti si čovjek zemaljskog naroda zašto zazivaš visprenost od predaka visočiju

visoko gore iznad opusa smrtnika sa kojeg bi gordo gledao otvorene rane svog naroda

gordost bi postala tvoja vječita okupacija i onako prašnjav i površan ispravljao bi svete riječi argumentima krivog navoda

smrtnik si budi smrtan i bjesan

smrtnik si svaki dan ti je tjesan a vječnost zazivaš

smrtniče kojim imenom ti smisao nazivaš

 

sentimental night

Koliko je vještine

Satkano u ove tmine

Nove riznice bezdana

Bez Boga i topline

Ovaj hlad i stud suše mi u očima suze

Istina je samo jedna, sve ostale đavo sebi uze

Tapkam u mjestu slijep kada mi ponestane vjere

Izgaram u grotlu vlastite srdžbe bez obzira i mjere

Ječe sva uspavana prostranstva mog  krika 

Tako sam žedan spoznaje da bih obrisao konture vlastitog lika

U blijedom ruhu još dio mene postoji

Ideja o sebstvu je kruna koja na glavama živih stoji

Rapsodiju Tvog stvaranja počeli smo kuditi

Počeli Ti suditi

Na svačiji je prag

Zakucao umiljati vrag

U ovom tminama koje postaće još tamnije

Sačuvaj mi dušu, izgladni je

U ovim tminama koje postaju sve nesnosnije

Uzdigni moju dušu svojom milošću ugosti je.

_I_

na tronovima su Tmine 
i drevne vještine
krvavi tvroci ponose se time



psiha
u nama rijeka tiha
koju nosi Vječnost
poput svakog stiha
počinje da blijedi 
u ovoj iscenirajnoj bijedi
konačnom padu ljudskog duha
za koji još nemamo sluha


budućnost strepi
ispred odškrinutih dveri
nad kojim gospodare zvijeri
neistinom okovaće svakog ko nije po mjeri
u valu novog ljudskog sivila
kojim se kroz stoljeća agonija divila


bez obzira koliko duše bile sjajne
neće pronići u tajne
deformisanog ljudskog duha koji uništava sebstvo
kako bi iskonstruisao bjekstvo
od svih božanskih pritoka 
od zapada do istoka


krvarimo u nevjeri
al' još uvijek gore fenjeri..

Ljudi svjetlosti

Tišina iz dalekog bezdana
Nikad ne kuca kada mi srce obuzme tuga
Istinskom dobru sva mi je duša predana
Istina nikome nije ni kralj ni sluga

Pred vječnošću ima li i jedan dan svoju svrhu
Hoći li  se ikada moću uzdiću u ovom zdrobljenom duhu
U ovim iskrivljenim idealima koji poprimaju oblike užasa
Lome se od monumentalne hridi sva naličja duhovnog ukrasa

Naviknut sam poput tebe na proste predstave i poniženja
Nadajući se da će neko dalek ponijeti iskru prosvjetljenja
Tinta mojih predaka na papiru je odavno suha
Ali mi za velika djela odavno nemamo hrabrosti ni sluha

Bastioni neznanja i rušilački mentalitet
Utamničili su ljude svjetlosti i zapečatili vlastiti reciprocitet
Jer svjetlo je spona između ljudi i Boga
I svaki pokvaren čovjek žli puno više od toga

Ljudski  je ego dvor u kojem se moli
i njegov je moto neka do kosti boli
samo mene voli..

Cezar

Nemiri u meni kroz oči mi izlaze
Sumnja u čovjeku priziva strašila i prikaze
Rapsodija, fantazije sve su to stanja duha
Raskoš u samoći ne može doživjeti osoba bez sluha

Ne traži milost jer samo ćeš prezire pobrati
Ni tama ni svjetlost ljudskom naličju nisu poznati
Ovaj momenat kojejg uljuljkuje nikotinski dim
Udišem puniim plućima ionaku ću i ja nestati s njim

Zatvori svoje odaje
Ljudi su čemerne siluete koje pred istinom blijede
Svaki od njih se kune tvojim imenom i već te prodaje
Svaki od njih tvoje meso tupim zubima jede

Brut nije samo jedan raste u svakom drugom od nas
Cezar nije samo jedan al od svakog drugog doživi poraz
Između Cezara i Bruta
Ne stoji tanka crta
Njih ne može spojiti ni vječnost