nekoć je počivalište svih mojih svetaca bila tišinazdrobljen uz njih bodrio sam se na rubu suza da je potrebna vještinaiskustvo, disciplina i mentalna dinamikauzdiće me na prijestolje gdje ne počiva ni glad ni panikauzdiće me u sazviježđa mrtvaca, palih pjesnika i ratnikaali sazvježđa su čudna, beskonačne pustinje prazninekoja isisavaju naše riznice pakosti i komfora u nepoznate tmineiluzije i ideje postaju stvarne u našim konceptima stvarnostia praznine i tmine gutaju naša nadahnuća u djelićima vremenske realnostipatim jer čeznja za nečim što možda i ne postojiukopava me u temelje vlastitog svijeta na kojem svaki moj ideal orošen stojiako je u tebi pakaoako si zbog istog plakaonemoj u njemu tražiti izlaz jer ono je gordo i visoko iznad tvojih očijuti si čovjek zemaljskog naroda zašto zazivaš visprenost od predaka visočijuvisoko gore iznad opusa smrtnika sa kojeg bi gordo gledao otvorene rane svog narodagordost bi postala tvoja vječita okupacija i onako prašnjav i površan ispravljao bi svete riječi argumentima krivog navodasmrtnik si budi smrtan i bjesansmrtnik si svaki dan ti je tjesan a vječnost zazivašsmrtniče kojim imenom ti smisao nazivaš
8. srp 2020.
karnevali
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
-
U nastajanju ove riječi prije pisma u skladu u nastajanju zvuka harfe, čiji se zvuk izgubi u padu U nastajanju čovjeka koji je precijenje...
Nema komentara:
Objavi komentar