Ljudi svjetlosti

Tišina iz dalekog bezdana
Nikad ne kuca kada mi srce obuzme tuga
Istinskom dobru sva mi je duša predana
Istina nikome nije ni kralj ni sluga

Pred vječnošću ima li i jedan dan svoju svrhu
Hoći li  se ikada moću uzdiću u ovom zdrobljenom duhu
U ovim iskrivljenim idealima koji poprimaju oblike užasa
Lome se od monumentalne hridi sva naličja duhovnog ukrasa

Naviknut sam poput tebe na proste predstave i poniženja
Nadajući se da će neko dalek ponijeti iskru prosvjetljenja
Tinta mojih predaka na papiru je odavno suha
Ali mi za velika djela odavno nemamo hrabrosti ni sluha

Bastioni neznanja i rušilački mentalitet
Utamničili su ljude svjetlosti i zapečatili vlastiti reciprocitet
Jer svjetlo je spona između ljudi i Boga
I svaki pokvaren čovjek žli puno više od toga

Ljudski  je ego dvor u kojem se moli
i njegov je moto neka do kosti boli
samo mene voli..