_I_

na tronovima su Tmine 
i drevne vještine
krvavi tvroci ponose se time



psiha
u nama rijeka tiha
koju nosi Vječnost
poput svakog stiha
počinje da blijedi 
u ovoj iscenirajnoj bijedi
konačnom padu ljudskog duha
za koji još nemamo sluha


budućnost strepi
ispred odškrinutih dveri
nad kojim gospodare zvijeri
neistinom okovaće svakog ko nije po mjeri
u valu novog ljudskog sivila
kojim se kroz stoljeća agonija divila


bez obzira koliko duše bile sjajne
neće pronići u tajne
deformisanog ljudskog duha koji uništava sebstvo
kako bi iskonstruisao bjekstvo
od svih božanskih pritoka 
od zapada do istoka


krvarimo u nevjeri
al' još uvijek gore fenjeri..

Ljudi svjetlosti

Tišina iz dalekog bezdana
Nikad ne kuca kada mi srce obuzme tuga
Istinskom dobru sva mi je duša predana
Istina nikome nije ni kralj ni sluga

Pred vječnošću ima li i jedan dan svoju svrhu
Hoći li  se ikada moću uzdiću u ovom zdrobljenom duhu
U ovim iskrivljenim idealima koji poprimaju oblike užasa
Lome se od monumentalne hridi sva naličja duhovnog ukrasa

Naviknut sam poput tebe na proste predstave i poniženja
Nadajući se da će neko dalek ponijeti iskru prosvjetljenja
Tinta mojih predaka na papiru je odavno suha
Ali mi za velika djela odavno nemamo hrabrosti ni sluha

Bastioni neznanja i rušilački mentalitet
Utamničili su ljude svjetlosti i zapečatili vlastiti reciprocitet
Jer svjetlo je spona između ljudi i Boga
I svaki pokvaren čovjek žli puno više od toga

Ljudski  je ego dvor u kojem se moli
i njegov je moto neka do kosti boli
samo mene voli..