sve je dobro

u zraku se osjeća podmukli strah
izblijedio je u nama zalazak sunca
pred strepnjom zagušljiv je dah
pred božanstvenim bičem koža puca

ko' da čovjeku nije suđeno osjetit puninu
prepoznaje samo siluete ispisane riječi
nemiri ga vuku u maglovitu dubinu
u okrilju praznine sumnja mu raskoš gnječi

sve mi se čini ko proživljeni san
svaki korak oštricom mača isklesan
i taj svirepi nikad dočekani novi dan
nad naličjem nade isprekidan

gase se zvijezde nad pozornicom svijeta
bude se nova jutra ko kletva
u vječnost su zakoračili iskonom pomilovani smrtnici
ti i ja osuđeni smo provest ostatak predvečerja u ludnici

hrani me laž čiji korijen izrasta iz Ademovih njedara
dok mi spaljuju ostatke broda bez jedara
sve je dobro dok zatvaraš oči pred pitanjima
dok vrijeme između korica ne počneš zvat skitanjima