STVARAOCU

PADAŠ U ZABORAV KO RANJENA NEMAN U HLADNU VODU
KRVARIŠ I DAJEŠ SVE OD SEBE DA MISLI O KRAJU ODU
POHLEPA TE TJERALA PREKO GRANICA NAD KOJIMA JE STRAŽARIO STRAH
SUROVOST TE DOVELA DO MJESTA GDJE GOSPODARI POSTAJU PRAH

KROZ TVOJE OČI PROBIJAJU APSTRAKTNI DJELOVI RAJA
TVOJ UM SVE ONE PRASTARE PRIČE O ZADNJEM TRENU SPAJA
UŽASNUT POKUŠAVAŠ UDAHNUTI, OSJETIT ŽIVOT U VENAMA
ALI JE PREKASNO BJESNI ĐAVO TE PREDAJE STRAŠNIM SJENAMA

NE OSJEĆAŠ ŠUM SVOG SRCA
UPIJA TE PROSTRANSTVO PRED ČIJOM VELIČINOM LOGIKA PUCA
ISKRIVLJUJU SE ZAKONI KOJE SU ISKOVALI NA PAPIRIMA SMRTNICI
SHVATAŠ SADA DA SU DUŠE UISTINU PUTNICI

BOG.. ODJEKUJE NEGDJE U TVOM BIĆU..
TAJ GOSPODAR KOJI STOLUJE NAD SVAKIM DJELIĆEM VREMENSKOG KODA
ZALUTAO SAM, PRODAO SAM SVOJE BLJEŠTAVE MOLITVE ZA SIĆU
KAKO BIH TI SE SADA KLANJAO DO PODA..

USKA SU VRATA KROZ KOJA BI TREAO POĆI
PRILAZIŠ I ZNAŠ DA NEĆEŠ KROZ KLJUČAONICU MOĆI
ALI VJERA..
SVE STRAHOVE KO MITSKI ZMAJ TJERA..

NA KRAJU SE PITAŠ ŠTA JE VJERA..
TI ČOVJEK BEZ SMISLA KOJEG MRŽNJA U TMINE STJERA

ILUMINACIJA

šapni mi tiho odakle dolazi
iluminacija
šapni mi da ne čuju porazi
šta je kreacija

vrijeme kraljevske zidine drobi u pijesak
čovječe samo si blagi bljesak
u ovoj katarzi koja isijava svjetlo iz tmine
vječito ćeš lutat i ostati žedan suštine

tvoja duša nema utočište ni dom
besane noći
pune šupljine razbija živčani slom

paralizovano gledaš u okran svoj novi oltar
ne prepoznaješ više ko je loš ko dobar
postao si sjena u pećini zala
plastificirana spodoba za svaku misao premala

zakaucavaju ti eksere kroz kosti
ali ti odavno ne osjećaš ni stid ni strah
tvojem umu idali više nisu gosti
poklanjam ti konačan duhovni raspad i krah

tvoja duša nema utočište ni dom
besane noći
pune šupljine razbija živčani slom

PUT

PRIČAJ MI O BESKRAJU O SUŠTINI
O VRAGU KOJI POLIJEŽE VRIJEŽI U PSINI
KRAHU LJUDSKOM I SLOMU ANĐELA O HRIDI
PRIČAJ MI O ONOM ŠTO NE SMIJE DA SE VIDI

MRAČNE SJENE IZA MOJIH ZJENA STUDEN SNIJU
VILE I NEMANI KRVAVE SARKOFAGE U MOJIM ZDENCINA KRIJU
DAVNO SAM PRESTAO NOSATI ZVJEZDANE SKUTI
NE PRIČAM VIŠE JER ME NE MOŽETE ČUTI

DROBIM U SEBI
SEBSTVO SVOJEG STVARANJA 
NITI BOGA I PRKOSNOG RAZARANJA
JA SAM STOLJETNI FARAON POLOŽEN MEUĐU HUMKAMA
MEĐU BEZIDEJNIM BIĆIMA SA ISFORSIRANIM MUKAMA

MIRIŠE NA SEDEF I BEHAR
SVAKI DAN POTOPLJEN U ZLATNI PEHAR
SVJESTAN SAM SEBE I KRAJA MOGA MEĐU SLIČINMA MENI
OD STRAHA SE MOJ UM ZADRVENI
POD SAVRŠENSTVOM SE CVIJEĆE ZARUMENI

POLIJ SPOKOJEM SVE MOJA ZVJERSTVA
IPAK STAMENO STOJIM U OVO VRIJEME NEVJERSTVA
VRIJEME BJEKSTVA..

Zdenac

predrasude i površnost formiraju sud
nova definicija suštine je budi ubojit i tvrd
nova svrha sudbine je budi nepobjediv
budi vrag i ološ samo budi neuporediv

mantre i molitve zavijene u crninu
pokopane šute i posmatraju epohalnu vrlinu
saijenu u srž svakog pojedinca novog vijeka
za bolest ovog vremena nema svrhe ni lijeka


ćelije su tamne prsti izlizani do kostiju
nadi novu religiju od samog sebe prostiju
nadi svoj nemir i potopi se u duboki zdenac
okrunice te masa i pokloniti ti zltani vijenac

tamo gdje je smisao nema srdžbe ni bijesa
tamo gdje bih pisao nema mržnje ni mesa
samo bjelina i putanja koja vodi svakog od nas sebi
daleki mir koji niko od nas napustio ne bi'