glasnici

uspio se uzdići tako visoko.. na mjesto o kojem su naraštaji njegovih pradjedova šaputali u tišini, uz vatru u osami.. dok su pokušavali nadomjestiti radoznalošću, mudrost koju nisu susreli

uspio se uzdići tako visoko, na mjesto radi kojeg su se oni vispreni obavezivali na čednost i samoću dok ne istruhnu..

zebnja i studen prvo mu okovaše srce dok se uspinjao.. zebnja i studen zatim progovaraše na jezicima ljudskim.. govoraše mu o toplini vatre koju milova rukama.. 

samoća mu postade brod ispred kojih su se ređali krajolici i planine kao divovi, ti vrhovi prepuni znanja o njemu samome, na koje je morao uspraviti svoj duh.. svoju volju.. svoje Ja ..

pisane riječi njegovh učitelja, uzdigoše ga iznad naseobina nad kojima je harala duševna bolest svih vrsta.. ljudskih duh se sunovratio u bezdan.. ambis.. poput plastelina oblikovanog rukama izvanrednog majstora.. sad se ta skluptura rastapala na vatri.. u svom tom rasulu mjenjala je boje.. oblike.. smisao svog vlastitog kreiranja.. gubila je.. i on je to znao...

na vrhu.. isklesana tišina.. ozaren gledao je u prostranstvo koje ga je upijalo.. svaki atom njegovog bića.. svaka njegova misao imala je postelju.. bezrižnost i pronicljivost zapahnuli su ga kao jak vjetar koji rastire maglu i smrad prolaznog..

onda se rodi.. iz njegovog najboljeg stanja.. na vrhuncu njegovog kanalisanja .. niče ideja da je on Poseban i da treba vladati.. prosvjetljenje oholosti mu zapjeni lice.. i suze iskrenosti se osušiše na njemu..

nakon toga kažu pao je.. u bezdan.. pri čijem imenu se izgovaraju molitve.. nesretnik.. 

ali .. vratiće se.. kažu

taj pad.. zapravo je njegovo rođenje.. 

ideje kojima on udahne svoje ime.. pronijet će se sa jednog kraja svijeta na drugi u trenu oka

laž će zatreperiti 

i istina će doći na mjesto gdje je i iskonstruisana u počelu...

već dvjesta tamnih noći

ne znam gdje ću poći

u osvit nove zore

dok strahovi žubore

niti sjaj crnog zlata

kojim crn đavo barata

nisu me zaveli

možda su me tužni sveci kleli

zagrli bar ti tamni nemiru
kroz svo ovo bespuće
u sjeni mjeseca nestani ko prah
dok nas žive bjes prevrće

i sto istina na mojim očima
nisu dovoljne
da mi opišu
ni da obrišu sve moje nevlje

kaldrma mi put a sad je nevolja
gdje to kročim
savjest su mi zvijezde a grudi ambis tamni
u koji ne smijem da skočim..

tada je pjevao tako, ne prihvatajući sebe i svijet oko sebe..

nakon.. nakon predaje.. svezaše ga đavoli pod drvo koje je davalo plodove mudrosti..

plodove ljudskih konstrukcija, ideje koje su nicale iz gluposti

i tu će počivati na miru.. prihvatajući svoj usud kao poklon

kao dar koji mu svjedoči o izvanrednoj ljubavi i veličini, tvorca svega, jedinog i vječnog Boga.