uobičajno

bacam pijesak u oči
guta nespokoj svaku misao što kroči
pokolean razum o truhljenju svjedoči
po jedno slovo za sve one koji bili su tu
bili su tu davno, možda i u snu
u sjećanju puno je dragih lica i još više sitnica

to tvori premisu da je čovjek dobar
ali i da nije gospodar
već voljom data sjena
kao suza na kiši koju oluja odano sprema

čovjek.. o svakom ponaoso treba ispisati roman
jer svaki je akter drugačiji, uz tvrdnju da je probran
da će od sudruga duže da traje
jer upravo on više sebe daje

puno više nego onaj drugi
da je aš on lijek smrti, baš on je lijek kugi

dragi ljudi
dovijeka izgleda rigat će te nad teladima zlatnim
i nadvijat će te se nad svojim tjelima gladnim
sa namjerama gadnim

u svojoj svireposti čedni
u svojoj nastranosti vrijedni
u svojim lažima bez treptaja nosite propast
pred vama i trebala i krila anđelima otpast

nekom služba, nekom druža a nekom nijedno
kada bude pado' Rim biće mi svejedno
ionako još sažalijevam samo kontraste i djela
kad je glada rulja; Kralja na svom putu srela