Saturn proždire Plutona

ovaj mrak oduvijek opijen mračnim
u njemu ja i stranaci obojeni pogrešnim i tačnim
izlomljene puti mjeseca zastiru moj očaj
vidim samo izbor raspeća, između umri i hodaj

sve riječi izgrizlo je vrijeme, šta mi od mene ostaje
tupa praznina koja bulji u zvijezde ?
dok svaki dio mene daleka prošlost postaje
isijavajući

parodija i teror ispisuju lažne pobjede
svaku istinu zaista će mučna laž da pojede
jedući moje meso i moju misao
jedući mene živog i sav moj smisao

jedući moje riječi, jedući moja djela
jedući djelić svakog počela
od promašaja ne mogu cjelinu razabrat
ne mogu u utopiji samoga sebe sabrat

prepuno je lažnih proroka
previše je toplih oborka
pojedeno sa usana gladnih
previše je uništeno nemoćnih i jadnih

ponovo ista tišina iz moje pjesme bije
ponovo mi suza u oko naličje grije
ovaj zov u meni
sve refrene skameni

vrelini je pucano u čelo
uništila je slijepa pohlepa
te je umotala u obličje bjelo
u svaki dom gdje krije se kolijevka

iz kolijevke radilo se: JA ! MOJE 
koje je očvrsnulo i odavno sem toga
drugačiji ne smiju biti i drugi ne postoje
pomriješe mitovi  ..
... iza koijih će stupit Istina

Heaven ..

u istruhloj tami
treperi prežvakani izraz lica
samo još nešto nepoznato život mami
da se izdigne iznad bolesnih klica

požutjela sjećanja u kanjonima radosti
nadživjela su smisao odrastanja i mladosti
izdaleka sve me podsjeća na monumentalne odaje
u kojima se humanost u bescijenje rasprodaje

nova sazviježđa za sijede barabe
sijaju iznad okeana nevidljive tinte
u njima svježa krv odavno je džabe
više ne vide se duše, jer previše su sitne..

u istruhloj tami
treperi prežvakani izraz lica
samo još nešto nepoznato život mami
da se izdigne iznad bolesnih klica

..

šta znači meni prosjaku baršun i ljuta kopriva
rastrgan između nježnog sutona i svježeg jutra

kad je mogla tkanina da rane pokriva
hoće li prije mene umrijeti moje sutra

može svjetlost zvijezda početi da blijedi
mogu se okeani preliti iz svojih korita
ali jedino Ti si moj smisao koji vrijedi
grešan ti se klanjam u ova vremena plahovita

kad umotaju mi tijelo u boje viječnosti
kad se udaljim od sebe ne oduzimaj mi smjelosti
obasjaj me svjetlošću, prije nego stanem
nadmudri me milošću prije nego padnem

We're all living in America

konzumacija bezvemenskog u vremenu

preširoka mi je ova omča za vješanje
preumoran sam za novo bježanje
sa kolonama besmrtnim i smrtnim
škodi mi konstantno mješanje

pijan sam od neuspjeha i poraza
pijan sam od laži i debelih obraza
otrovan sam modernizmom i realizmom
umro sam davnom, potopljen pesimizmom

umro samo izgužvan od teških čizama
umro sam sa 23 zbog tuđih bogova i despotizama
umro sam prezirući boje, kojima mi je obojen mozak
izgorio sam u sopstvenoj vatri ko vosak

ništa se bolje ne vidi nakon smrti
slova mog imena, nadjevenog bez povoda
sunce i dalje obasjava beton kruti
guše se slični meni u kanalizaciji bez odvoda

nisam shvatio ni Hegela ni Kanta, ni sebe
nisam zakoračio kroz pjesak Sahare
vrijeme će sva sjećanja o meni da izgrebe
al' među žive ne bih više za pare ..

"...zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakoni u meni"

And this house just ain't no home ..