Iskra

Metafizika me truje nemirom kojem ne znam trag
Na kraju svakog lutanja u sebi dočeka me vrag
Pa ispočetka izgovarah mantre
dok u meni ne kolabira misao koja nadahnjuje tjelo
Bez izuzetka želim udahnuti više
nego što bi srce zamisliti smijelo

Na tankoj liniji između bezobzirnog ega i pokornog duha
Pokušavam ostati prost i sačuvati bar ostatak sluha
Odavno ne vidim, zaslijepila me je rutina i nada u bolje sutra
Ne računam na ono što dolazi se će to zvati nedosanjana jutra

Teret je sve teži i svakim danom u živom pjesku tonem
prepričavajući sebi izblijedjele fraze kako ne smijem da klonem

Nema prečice do sreće
Samo znoj, slane suze i krv pa kroz smeće
Ne hrani se duša ovom zemljom ovim svijetom
Već  iskrom u samoći razapetom