Iskra

Metafizika me truje nemirom kojem ne znam trag
Na kraju svakog lutanja u sebi dočeka me vrag
Pa ispočetka izgovarah mantre
dok u meni ne kolabira misao koja nadahnjuje tjelo
Bez izuzetka želim udahnuti više
nego što bi srce zamisliti smijelo

Na tankoj liniji između bezobzirnog ega i pokornog duha
Pokušavam ostati prost i sačuvati bar ostatak sluha
Odavno ne vidim, zaslijepila me je rutina i nada u bolje sutra
Ne računam na ono što dolazi se će to zvati nedosanjana jutra

Teret je sve teži i svakim danom u živom pjesku tonem
prepričavajući sebi izblijedjele fraze kako ne smijem da klonem

Nema prečice do sreće
Samo znoj, slane suze i krv pa kroz smeće
Ne hrani se duša ovom zemljom ovim svijetom
Već  iskrom u samoći razapetom

Heaven holds a sense of wonder

Zagrli tisinom sve moje misli

Jer hladan vjetar mi nespokoj nosi

Moji su snovi u mrklim noćima kisli

Ja sam čemerni smrtnik koji u nemiru za nitima sjaja prosi

Nebo uzdiže kapije smisla, iza kojih su oaze mojih nemira

Ja sam još jedan izgubljen odjek u svom djeliću svemira

U gubitku pravih riječi opravdanja gube težinu

Teza o svjetlu sve mi se manja uklapa u bjelinu

Tama iz koje izrastaju riječi, ideje i djela

Sve više mi zaokuplja srce, a nešto mi govori da ne bi smjela

Metafizika i misterija oduvjek  su za skuti koristile sjenu

Danas kada se kupuju životi pitam se ima li i duša cijenu

Predugo tražim svjetionike u ovoj oluji

U bjesnilu pred prazninom u meni samo nespokoj bruji

Obznani mi sveti čovječe koji tabanima dodiruješ vodu

Kada me ostave samog kuda će moja djela da odu

Ili ću skapavati sam, napušten ko sad

Postoji li ikakav lijek za ovo neznanje.. ovu glad